ZAGREB: „Istina je prava novost – poziv na osobnu odgovornost novinara”

Predavanje prof. dr. sc. Stjepana Balobana na skupštini HDKN-a

U prigodi godišnjeg okupljanja članova Hrvatskoga društva katoličkih novinara u Duhovnom centru bl. Marije Terezije Tauscher u samostanu Karmelićanki BSI u Zagrebu u subotu, 24. veljače prof. dr. sc. Stjepan Baloban održao je predavanje „Istina je prava novost – poziv na osobnu odgovornost novinara”.
U uvodnom dijelu, predavač je naglasio, kako crkveni novinari u svojem radu trebaju posjedovati dvije vrste kompetencije, a onda i izobrazbe. „To je kompetencija novinara da bi mogao raditi u medijima i kompetencija crkvenoga, katoličkog novinara, tj. stručnjaka koji je kadar pratiti, komentirati i istraživati crkveni život i odnos Crkve i društva. Ta druga, vjersko-crkvena kompetencija pretpostavlja ne samo dovoljno poznavanje crkveno-teoloških tema nego i mogućnost kompetentno tumačiti prije spomenuta zbivanja. Dok se onoj prvoj kompetenciji poklanjalo i poklanja prilično pozornosti, dotle se ova druga crkvena kompetencija jednostavno pretpostavlja. Ako se nešto pretpostavlja, onda se o tome u svojem radu previše ne razmišlja”, rekao je, te ukazao na ovogodišnju Papinu poruku za Svjetski dan društvene komunikacije kojom želi staviti naglasak upravo na ovu drugu kompetenciju kako bi se njome moglo suprotstaviti ‘lažnim vijestima’ koje se nezaustavljivo šire”. Odmah je upozorio, kako papa Franjo u svojoj Poruci ne misli isključivo na katoličke novinare u crkvenim medijima. On poziva sve novinare vjernike, da se istinom suprotstave lažnim vijestima. „Iako bi se na prvi pogled moglo činiti da je u poruci pape Franje glavna tema lažne vijesti, kako je to veliki dio civilnih medija odmah nakon objave prokomentirao, u borbi protiv lažnih vijesti papa Franjo glavni naglasak stavlja na osobu novinara te na njegovu odgovornost u novinarskoj profesiji. Istina, ovdje se upotrebljava pojam novinarska profesija ili zanimanje, a ne novinarsko zvanje”, rekao je predavač, te upitao „može li se za novinarsko zanimanje reći da je to zvanje, jer bitna je razlika između zanimanja i zvanja.” Pojašnjavajući ove pojmove, dr. Baloban je rekao „kažemo svećeničko zvanje, a ne svećeničko zanimanje; učiteljsko zvanje a ne učiteljsko zanimanje ili liječničko zvanje, a ne liječničko zanimanje. Što je s novinarima? Kažemo li novinarsko zanimanje ili novinarsko zvanje? Reći ćete, možda i s pravom, ni jedno ni drugo! Koliko je meni poznato nije baš uobičajeno reći novinarsko zvanje. Zašto? Za novinarsku profesiju, kao za druge upotrebljava se pojam zanimanje. Držim da je, posebno u kontekstu Papine poruke – gdje je u središtu odgovornost osobe novinara – novinarska profesija više od zanimanja. To bi trebalo biti zvanje”.
Analizirajući poruku, predavač je istaknuo kako Papa upozorava da se nalazimo u „začaranom krugu” u koji „lažne vijesti” bacaju današnjeg čovjeka. Odgovarajući na pitanje kako izaći iz tog začaranog kruga, Baloban je rekao „istinom, a koju se konkretizira podučavanjem ljudi ‘kako razlučiti, procijeniti i razumjeti naše najdublje želje i sklonosti, da ne bismo izgubili iz vida što je dobro podliježući svakoj napasti’ (Br. 2). Dakle, problem je upravo u razlučivanju između dobra i zla; između istine i neistine; između korisnog i beskorisnog; između prolaznog i neprolaznog; između svetog i grješnog; između dopuštenog i nedopuštenog.” Međutim, da bi kao novinar mogao razlučiti, procijeniti i razumjeti mora sam doći do istine, ustvrdio je, jer „obraniti od laži može se isključivo istinom koja u kršćanskom shvaćanju nije samo pojmovna stvarnost. Tema istine ovdje postaje temeljnim argumentom u papinom crkveno – teološkom govoru”. No, postavlja se pitanje „kako i kada čovjek otkriva istinu”, a odgovor glasi „nda ‘kada je doživljava u sebi samom kao vjernost i pouzdanost Onoga koji ga ljubi. Jedino to može osloboditi čovjeka: ‘Istina će vas osloboditi’ (Iv 8, 32). Vjernost Bogu na nebu i vjernost čovjeku pored sebe”.
Također, predavač je podsjetio ukazao na dva neizostavna sastojka da bi naše riječi i djela bili istiniti, vjerodostojni i pouzdani. To je „oslobođenje od laži i traženje odnosa”.
Nadalje, je podsjetio kako se u Papinoj poruci iščitava i poziv na osobnu odgovornost novinara „ako je odgovornost odgovor na širenje lažnih vijesti, tada je velika odgovornost na onima čiji je zadatak pružati informacije, a to su novinari, čuvari vijesti” (Br. 4)”. Tu je prof. Baloban posebno ukazao na izričaj „da su novinari čuvari vijesti”.
Što bi to značilo? Na što papa Franjo ovdje misli? Držim da misli na to da se novinari moraju boriti kako bi istinite vijesti doprle do ljudi. Danas je potrebno čuvati izvornu, istinitu i vjerodostojnu vijest kako bi ona mogla doći do čitaoca, slušatelja, gledatelja. Čuvati od koga? Od onih kojima nije u interesu da ta i takva istinita vijest dopre do ljudi. Stoga, naglašava papa Franjo, posao novinara danas nije lak, no „informirati druge znači oblikovati ih, to znači biti u doticaju s ljudskim životima” (Br. 4). Dakle, novinar nije samo prenositelj, skretničar, lovac na informaciju koju treba što prije prenijeti u eter, u javnost. On strpljivo promišlja i odvaguje. Nije mu do senzacija i krivih i lažnih interpretacija. Novinar iz doticaja s konkretnim ljudima oblikuje vijest i ona postaje njegova, pa prema tome i dio njega, njegova uvjerenja, životnog opredjeljenja. U oblikovanju vijesti u prvi plan dolazi osobna odgovornost novinara, osoba novinara u cijelom svojem integritetu, rekao je prof. Baloban, te ukazao na poziv „promicanja novinarstva mira”, a to je „novinarstvo koje obiluje pozitivnim sadržajima koji upućuju na bolja rješenja problema”.
U završnom dijelu predavanja, prof. Baloban je progovorio o prisutnosti Crkve u hrvatskom medijskom prostoru, te postavio nekoliko pitanja „kako se život i djelovanje Crkve prenosi u hrvatski medijski prostor; tko prenosi – i pozitivno i negativno – što se događa u Crkvi u Hrvatskoj u javni prostor; koliko je Crkva u Hrvatskoj stvarno svjesna važnosti novinara, posebno katoličkih novinara bilo u crkvenim bilo u civilnim medijima”. U tom je kontekstu podsjetio na treći veliki susret vjernika laika u Osijeku (2001.) i završnu izjavu Pete sekcije koja je bila posvećena sredstvima društvenog komuniciranja. Konstatirano se „da ne postoji sustavna naobrazba vjernika laika za rad u medijima”. Zatim, nedostaje povjerenja između klera i vjernika laika u crkvenim medijima; oni „vjernici laici koji u svjetovnim medijima prate nevjerska područja nemaju teološku podlogu da bi u svojim tekstovima mogli nastupiti s vjerničkih pozicija, a nedostaje im i duhovna skrb”. Kako za rad u crkvenim tako i u svjetovnim medijima za Crkvu je prioritet organizacija „stručne i teološke naobrazbe, te duhovne formacije vjernika laika za rad u medijima. To je neophodno kako u obliku početne tako i trajne formacije”. Podsjetio je i da je Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije u raspravi o Crkvi i medijima iznimno važan naglasak stavila na primjereni odgoj i obrazovanje za „svijet medija” i to na svim razinama Crkve zagrebačke. Pod tim vidom se predlagalo organiziranje radionica i susreta o medijskoj pismenosti na razini župa ili dekanata. Stavljen je također naglasak na koordinirano djelovanju u promicanju crkvenih stavova u javnom prostoru.
Mediji su danas iznimno važno sredstvo pod evangelizacijskim vidom što na osobit način naglašava papa Franjo. I društvene mreže su mogućnost za evangelizaciju, rekao je predavač, te se dotaknuo još jedne teme „tko u hrvatskom društvu stvarno predstavlja Katoličku Crkvu? Jesu li to crkveni mediji i katolički novinari u crkvenim medijima ili su to „stručnjaci za vjerska pitanja” u civilnim medijima koji su gotovo „istisnuli” glas crkvenih medija i katoličkih novinara u njima?” Činjenica jest da civilni mediji sve više stvaraju „sliku Crkve” u hrvatskom javnom prostoru. Što je s crkvenim medijima? Što je s hrvatskim teolozima koji su najkompetentniji za tematiku prisutnosti Crkve u javnosti?, nizao je pitanja predavač, te ustvrdio kako već više godina hrvatski teolozi dobivaju sve manje prostora u civilnim medijima. „No, ako već civilni mediji ograničavaju, a neki i potpuno isključuju, prisutnost kompetentnih hrvatskih teologa u hrvatskom medijskom prostoru, što je s crkvenim medijima? „Koriste li se i samo crkveni mediji dovoljno pluralnošću teološke zbilje u Hrvatskoj ili su i oni u određenoj mjeri selektivni?”.
Spomenuta pitanja, osobito na kraju predavanja bila su podloga za plodnu raspravu koja je uslijedila. (IKA)