Na blagdan Blagovijesti, 25. ožujka preminuo je prof. dr. Josip Matešić (Kaptol, 04.09. 1927.) univ. profesor emeritus, slavist, u 92. godini života. Pohađao je klasičnu gimnaziju u Zagrebu te je završio studij VIII grupe (za narodni jezik i književnost) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nastavio je studij slavistike (rusistike) u Moskvi i germanistike u Erlangenu (Njemačka). Doktorirao je na Filozofskom fak. Sveučilišta u Erlangenu i habilitirao iz predmeta „slavističke znanosti“ na Filozofskom fak. Sveučilišta u Fribourgu (Švicarska). Djelovao je kao asistent i docent na Kazališnoj akademiji u Zagrebu, zatim kao lektor za južnoslavenske jezike i književnosti u Erlangenu i Gießenu (Njemačka), kao docent/izv. profesor na sveučilištima Fribourg (Švicarska) i Göttingen (Njemačka) te kao redoviti profesor i direktor Slavističkog seminara Sveučilišta u Mannheimu (1969.-1996.). Dolaskom u Mannheim uveo je i ustrojio studij slavistike i znanstveni studij kroatistike za stjecanje magisterija znanosti. Viže je puta obnašao dužnost dekana i prodekana svojega fakulteta, a bio je član različitih međunarodnih znanstvenih institucija te dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) i Kraljevske akademije umjetnosti i znanosti u Geteburgu (The Royal Society and Scientes Gothenburg, Švedska). Kao gost profesor predavao je na mnogim europskim sveučilištima, također u Australiji, Kanadi i SAD-u. Bio je urednik i izdavač više znanstvenih edicija. Objelodanio je više od dvjesto znanstvenih radova: rasprava, članaka recenzija i knjige: Die Erlanger serbokroatische Liederhandschrift (München, 1959.), Der Wortakzent der serbokroatischen Schriftsprache (Heidelberg, 1970), Odostražni rječnik hrvatskoga jezika (Wiesbaden 1965.-1967.), Frazeološki rječnik hrvatskoga jezika (Zagreb, 1982.), Hrvatsko-njemački frazeološki rječnik (Zagreb, 1988., Njemačko-hrvatski univerzalni rječnik (Zagreb, 2005., sa suradnicama).
Istraživao je govore u Požeškoj dolini, jezičnu interferenciju čeških i slovačkih doseljenika u Slavoniji, jezikoslovne poglede predstavnika reformacije i protureformacije južnih Slavena, utjecaj „panslavizma“ na jezik i književnost slavenskih naroda te posebice frazeologiju slavenskih jezika s teorijskoga, dijakronijskoga, sinkronijskoga, arealnoga, poredbenoga i komunikativnoga aspekta, pitanja iz područja južnoslavenskih književnosti (bugarske, hrvatske, slovenske, srpske) i ruske književnosti (M. J. Ljermontov, I. S. Turgenjev, L. N. Tolstoj, A. P. Čehov, I. E. Babelj) i jezina utjecaja na hrvatsku književnost. Svoja znanstvena dostignuća je objavljivao u hrvatskim i međunarodnim časopisima.
Do svoje je smrti primao i pratio „Živu zajednicu“, a svoja je predavanja držao na susretima, koja je organizirao Hrvatski dušobrižnički ured iz Frankfurta, ali i druga hrvatska društva u Njemačkoj. Zapažen je i njegov intervju u „Živoj zajednici“ pod naslovom „Jezik predstavlja bitnu i temeljnu odrednicu naroda“ iz listopada 1989., koji je s njim vodio Ivek Milčec.
