Godišnji pastoralni skup hrvatskih pastoralnih djelatnika iz Zapadne Europe nastavio je s radom u četvrtak 26. rujna u Sarajevu, u organizaciji Hrvatskoga dušobrižničkog ureda iz Frankfurta na Majni.
Predavanje pod nazivom „Povijesno-teološko utemeljenje međureligiskog dijaloga bosanskih franjevaca“ održao je prof. dr. fra Ivan Šarčević. Kazao je kako je danas odnos između kršćana i mislimana spada u jedno od velikih pitanja, izazova i problema. „Mi bosanski franjevci imali smo praktično iskustvo života, osobito kroz otomansko razdoblje zajedno s muslimanima. Nije moguće dijalogizirati s drugima, ako ih ne poznajemo. Ne možemo ući i dijalog, ako prema ovoj zemlji, prema ovim ljudima, koji su u njoj, zadržavamo getoizirajući, podanički, precjenjivački ili podcjenjivački identitet. Vjera nije svim ljudima izvor smisla. Vjera ako se pretvori u političku dimenziju dovodi do razdora. Sv. Franjo pripada univerzalnoj Katoličkoj Crkvi, koji najdosljednije slijedi nauk Isusa Krista.
Jedini je utemeljitelj reda, koji u svojim spisima ima uputu da se ide među saracene i nevjernike. Franjo sastavlja pravila nakon iskustva susreta sa sultanom. O tom susretu postoji bezbroj različitih interpretacija. Taj je susret ostao rubni i često predmet sporenja, a o njemu su se razvile i legende. Ono što je istinito jest da je došlo do tog susreta“, kazao je dr. Šarčević nadovezujući se na susret fra Anđela Zvizdovića i sultana Mehmeda El Fatiha na polju Milodraž, koji je reziltirao Ahdnamom. Taj susret nije jednakopravni susret. S jedne strane je bilo Evandjelje, a s druge vojna komponenta. Ta dijelama će biti trajna dilema, pa i među fratrima. Ponavlja se na primjeru sv. Franje da Zvizdović nenaoružan izlazi pred sulatana. Fratri su stalno nosili sa sobom Ahdnamu iako je stalno kršena. Ostaje dilema kako ostati u zemlji bez potpunoga političkog subjektiviteta. Stoga je bilo važno sačuvati nadu“, kazao je dr. Šarčević istaknuši kako je važno graditi identitet iz vjere, te je iznio još primjera dijaloga franjevaca u Bosni u procesu dijaloga i suživota s drugima i drugačijima.
„Doprinos Islamske zajednice u međureligijskom dijalogu u Bosni i Hercegovini / Teološka dimenzija međureligijskog i međukulturalnog dijaloga (islamska perspektiva)“ bio je naslov predavanja dr. sc. Dževade Šuško iz Sarajeva. Kazala je kako izbor teme korespondira s civilizacijskim i kulturnim kontekstom Bosne i Hercegovine, pa i s regionalim i europskim ambijentom, koji neposredno ima utjecaj na naše živote i našu budućnost. „Kako živimo u pluralnom svijetu, pored nama je stalni izazov propitkivati pravila koja određuju naše odnose, njihovu utemeljenost na vrijedostima za koje se zalažemo, ali i na postojanost izvora na kojima počivaju. Jedno od pitanja i pitanje je religije i njezinih istina, sadržanih u religiskim izvorima na čijim vrelima su nastale tradicije za koje se vežu milijuni ljudi. Svaka sveta kniga u rukama čovjeka iznova je objavljeni tekst koji razgovara sa svojim čitateljem. Jasno je da nije moguća potpuna autonomija religije u odnosu na druge oblike oganiziranja, koji za osnovu imaju druge sfere duha, s kojima se ona susreće. Priznanje prava drugima na kolektivni religijski i kulturni identitet uvijek je bilo jedno od važnijih pitanja iz kojih se sagledavala mogućnost ili nemogućnost zajedničkog života među ljudima. Pripadnici velikih religija i baštinici njihovih tradicija, u svojim učenjima i praksi gradili su i rušili mostove među ljudima. Za mislimane islam je svojevrstan način života, duhovni put kojim oni razumijevaju sebe i svijet oko sebe. To je vjerovanje koje im nalaže da čine dobro i da izbjegavaju zlo, kao i da mu se suprotstave kada ono pređe granice dozvoljenog. Islam ne predsavlja svijet koji bi bio dovoljan sam sebi, koji ne bi priznao i drugima pravo na postojanje, na sreću i dostojanstvo. Kao što je to uvijek i bilo, a na što svete knjige upozoravaju, svijet se pokazuje složenim i kopliciranim u odnosu kakav bi nama bio poželjan. Mnoštvo je naroda i rasa, religijskih opredjeljenja, koji u isto vrijeme polažu pravo na vlastiti duhovni put, o čemu svjedoči i Kuran: „Da je Bog htio, jednom bi vas narodom učinio“, kazala je dr. Šuško zaključivši kako je važna potpora za iskreni međureligiski dijalog od poglavara crkvava i vjerskih zajednica, ali to nije dovoljno. „Vjernice i vjernici, svako pojedinačno u svojim stamenim zgradama, mjestima, na radnom mjestu, školama, neprestano trebaju djelovati u duhu mira, suživota i ljubavi prema Božjim stvorenjima.“
Izv. prof. dr. sc. Vladislav Topalović iz Foče održao je predavanje pod naslovom „Doprinos Srpske Pravoslavne Crkve u ekumenskom i međureligijskom dijalogu u Bosni i Hercegovini / Teološka dimenzija ekumenskog, međureligijskog i međukulturalnog dijaloga (pravoslavna perspektiva)“ „Danas je svaki kutak svijeta mjesto gdje se susreću različite kulture i religije i to zahvaljujući globalizaciji. Čini mi se ipak, kako je malo takvih mjesta kao što je Bosna i Hercegovina, a na poseban način Sarajevo, koji se mogu uzeti kao specifična mjesta međureligijskog dijaloga. Na našim se prostorima susreći tri do četiri stare autohtone zajednice koje su svaka na svoj način kroz dugu povijest ostavile pečat u svim sferama života. Religijski identiteti su ovdje posebno važni. Čak ako je netko i ateist on je pravoslavni, katolički ili muslimanski ateist. Bosnu i Hercegovinu uz autentično područje ekumenskog i međureligijskog dijaloga čini i njezina traumatična prošlost. Svi ratovi koji su ovdje kulminirali u 20. stoljeću nakon stoljetnih povijesnih antagonizama veliko je područje za dokazivanje utjecaja međureligiskog i ekumenskog dijaloga kao preuvijeta za mir i pomirenje. Takav potencijal koji postoji u Bosni i Hercegovini prepoznat je od svih mirovnih incijativa i foruma međureligijskog i ekumenskog dijaloga, koji su se ovdje organizirali. Tako je utemeljeno i Međureligijsko vijeće u Bosni i Hercegovini“, kazao je dr. Topalović istaknuvši kako se Srpska Pravoslavna Crkva aktivno uključila u proces dijaloga te je dala potporu radu međureligijskog dijaloga u Međureligijskom vijeću Bosne i Hecegovine. „Mi već dvadeset godina sudjelujemo u vrlo značajnim naporima i akcijama ovog vijeća i njegovih lokalnih odbora na promociji međureligiskog dijaloga.“
Nakon predavanja organiziran je okrugli stol na kojem su sudjelovali svi predavači: mons. dr. Pero Sudar, pomoćni vrhbosanski biskup, predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatsku iznozemnu pastvu, doc. dr. Tomislav Kovač iz Zagreba, prof. dr. Niko Ikić iz Sarajeva, prof. dr. Ivan Šarčević iz Sarajeva, dr. Dževada Šuško iz Sarajeva i izv. prof. dr. Vladislav Topalović iz Foče. Razvila se plodna diskusija tijekom koje je mons. Sudar zahvavši organizatoru Hrvatskome dušobrižničkom uredu iz Frankfurta na organiziranju skupa i izboru teme istaknuo: „Možda se od nas očekuju prebrzi rezultati. Naše su rane gledajući vemenski još jako jako svježe, a gledano povijesno one su jako duboke. Ovdje je opasnost koja se stalno ponavlja menipuliranje s vlastitom boli i boli drugoga, a često se razumije samo vlastita bol. Stoga je potrebno, a to je tako jedino i moguće, prihvatiti drugoga s njegovom istinom. Ovdje je povijest bila takva da je svatko barem jedanput došao na red da teško strada. Često se pamti samo svoje. Tako se ne može naprijed. Potrebno je dopustiti čovjeku, narodu i Crkvama i vjerskim zajednicama vrijeme da odbolujemo. Možda smo se umorili živeći zlo i da smo došli do zaključka da to stvarno nema nikakvog smisla. A ovdje ima toliko toga zajedničkoga i ne samo na vjerskom nego na etničkom. Ali treba vrijeme da sebi priznam bolnu istinu što se dogodilo sa strane mog naroda kako bih razumio bol onih kojima se to nanijelo. Samo onda mogu očekivati to i s druge strane. To su teška pitanja i teške sudbine. Zato ljudi odavde tako rado i bez boli odlaze. Svaku večer molim za ozdravljenje naroda i ljudi Bosne i Hercegovine. Bolest je strašna i treba iz toga izići. Temelj je naše nade posvijestiti ljudima, a to je zadaća Crkava i vjerskih zajednica, kako smo sudbinski vezani i kako smo izdanci istog korijena. Ne zato što nas je isti Bog jednake stvorio, nego zato što nas je povezao, etnički, poviješću i kulturno, a i patnjom. Ako to uspijemo prenijeti prije nego nas nestane, preživjet ćemo.“
Uime organizatora delegat za hrvatsku pastvu u Njemačkoj vlč. Ivica Komadina je zahvalio sudionicima skupa. Zahvalio je predavačima, Bogosloviji i Katoličkom bogoslovnom fakultetu na gostoprimstvu. Na poseban je način zahvalio mons. dr. Peri Sudaru, koji je sudjelovao na skupu od početka do kraja, a to je, kako je kazao, poticaj djelatnicima hrvatske pastve u Zapadnoj Europi, koliko nas cijeni. Zahvalio je na sudjelovanju ravnatelju dušobrižništva za Hrvate u inozmenstvu dr. vlč. Tomslavu Markiću kao i dekanu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Sarajevu mons. dr. Darku Tomaševiću na pomoći oko organiziranja skupa, izbora teme i predavača.
Sv. misu u crkvi sv. Ćirila i Metoda u popodnevnim satima toga dana predvodio je dekan mons. dr. Darko Tomašević u zajedništvu s mons. Perom Sudarom, ravnateljem dr. vlč. Tomislavom Markićem, delegatom vlč. Ivicom Komadinom i svećenicima sudionicima skupa, kao i drugim svećenicima. Toga se dana slavio blagdan sv. Vinka Paulskoga, a mons. Tomašević je u propovijedi istaknuo, kako naše djelovanje ima jedino smislo u Bogu. Pjevanje je na sv. misi animirao voditelj Hrvatske katoličke misije Siegen don Vinko Puljić.
Skup je završio misnim slavljem u petak 28. rujna kapeli Bogoslovije, koje je predvodio ravnatelj dr. vlč. Tomislav Markić.
Tekst u slike: Adolf Polegubić
