Svi se mijenjamo i nema dvojbe da će Hrvatska nakon korone izgledati sasvim drukčije. Iskreno se nadam bolje i organiziranije te da će se u njoj više cijeniti ljudskost, zajedništvo, plodovi vlastite zemlje, inovativnost i funkcionalnost…, naglasio je u razgovoru s dr. sc. Vladimirom Gossom istaknuti hrvatski komunikolog dr. sc. Božo Skoko
Božo Skoko je profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, i voditelj poslijediplomskog studija za odnose s javnošću. Njegovi znanstveni interesi uključuju odnose i komunikacije s javnošću, međunarodne odnose, nacionalnu sliku i identitet i odnose s medijima. Suosnivač je tvrtke Millenium promocija, vodeće hrvatske agencije za odnose s javnošću i dugoročni konzultant za strateške komunikacije. Djelovao je i kao novinar i urednik Hrvatske televizije. Autor je sedam knjiga i sedamdesetak znanstvenih radova o odnosima s javnošću i s medijima, i o formiranju i korištenju slike Hrvatske i hrvatskog identiteta. Kolumnist je Večernjeg lista. Ovaj razgovor je vođen na Cvjetnicu 2020.
VG: U Vašim nedavnim nastupima više ste puta koristili riječi kušnja i opomena…
BS: Da. Ako je sve ovo opomena, a tako se čini, nadam se da ćemo konačno shvatiti koliko smo krhki i ranjivi; kako čovjek ne može biti gospodar ni svoga, ni tuđih života, ma koliko povjerenja drugi u nas imali ili mi ovlasti nad njima, te da ne može biti gospodar Zemlje, ma kojim se god titulama okitio i ma kakva politička ili ekonomska moć iza njega stajala. Kad god se čovjek toliko bahato izdizao iznad drugih, iznad prirode i iznad Boga, kao bumerang mu je dolazila poruka o njegovoj krhkosti i ranjivosti…
VG: Znači li to da je čovjek počeo svojatati položaj viših sila ponašajući se kao nepogrešiv?
BS: Zato je vrijeme da shvatimo kako postoji neka viša svrha od onog na što gubimo vrijeme i za što se borimo. Vrijeme je da shvatimo kako postoji neka viša sila te da zapravo ne odlučujemo ni o čemu, a kamoli o svojim životima. Događanja oko nas nam mogu pomoći da razlikujemo bitno od nebitnoga i shvatimo što je uistinu vrijedno i neprolazno.
VG: Ako Vas dobro razumijem, to se mora mijenjati?
BS: A ako se stvarno želimo mijenjati onda nam treba više poniznosti i skrušenosti, otvorenosti, dobrote prema drugima i istinske vjere. Treba nam više pouzdanja u Boga, ma koliko god u vremenu u kojem živimo to bilo nepopularno reći. No, makar Ga nijekali ili gurali sa strane, On nam redovito poručuje kako je živ i sveprisutan te kako se u svako vrijeme i nevrijeme možemo pouzdati u njegovu zaštitu, ako želimo.
VG: To pretpostavlja mogućnost svjesnog izbora…
BS: Da. Na nama je izbor – pouzdati se u vlastite snage, razne idole, vođe i prolazne gurue ili se prepustiti Onome koji ravna vjekovima.
VG: Kriza je kušnja, ali, ako sam dobro pratio Vaša razmišljanja, i prilika?
BS: Svaka je kriza ujedno i prilika ako ju prepoznamo i iskoristimo. Tako nas je i ovo krizno vrijeme, prouzročeno virusom, natjeralo na mnoge promjene i prilagodbe. Osim što smo se okrenuli sebi i počeli preispitivati vlastiti način života i vrijednosti kojima smo se vodili, posvetili se obiteljima, otkrili vrijednosti dobrosusjedskih odnosa i ljepotu prirode (makar na nekoliko kvadratnih metara terase), shvatili kolika je moć domaće proizvodnje i poljoprivrede općenito, spoznali krhkost poduzetništva bez zaštite snažne države, počeli smo se digitalizirati brže nego je itko očekivao.
VG: Digitalizacija dakle nije nužno zla?
BS: Silom prilika otkrivamo mogućnosti virtualnog svijeta, a institucije nemaju izbora pa prilagođavaju i one usluge koje su bile nezamislive bez čekanja u redu i pečata. Ovih dana sam imao čast sudjelovati i u prvoj on-line obrani doktorata, što je još prije dva mjeseca bilo nezamislivo. Svi se mijenjamo i nema dvojbe da će Hrvatska nakon korone izgledati sasvim drukčije. Iskreno se nadam bolje i organiziranije te da će se u njoj više cijeniti ljudskost, zajedništvo, plodovi vlastite zemlje, inovativnost i funkcionalnost…
VG: Uz koronu zadesio nas je i potres.
BS: Iako se još oporavljamo od razornog potresa u Zagrebu (https://vijesti.hrt.hr/598050/tema-dana-sanacija-stete-od-potresa), i taj nemili događaj možemo doživjeti kao priliku. Koliko god to apsurdno zvučalo, da nije bilo strašnog potresa 1880. Zagreb ne bi dobio raskošne donjogradske palače, Lenucijevu zelenu potkovu, preuređenu katedralu s visokim i elegantnim neogotičkim tornjevima Hermana Bollea…
VG: … koju je veliki znalac povijesti umjetnosti, Xavier Barral i Altet proglasio „najboljim ‚ottocentom‘ na svijetu“…
BS: …Ovo je prilika da dodatno osvijestimo vrednote našeg grada i zaštitimo ih na pravi način, a da u sve one nepopravljive pukotine stare gradske jezgre donesemo dašak moderne arhitekture i ostavimo pečat naše generacije razvoju grada (https://matis.hr/vijesti/akcije-prikupljanja-pomoci-zajedno-za-zagreb-i-hrvatska-protiv-koronavirusa/), pretvarajući ga u istinsku europsku metropolu. Zagrebačke crkve i katedrala, nisu samo mjesto molitve za vjernike, već su i dio identiteta našeg grada, njegovi simboli i kulturno bogatstvo, nacionalna i zagrebačka baština na koju smo ponosni i koju rado pokazujemo turistima… Zato nas boli kao vjernike, ali i građane Zagreba kad vidimo ove slike nakon potresa.
VG: U ovoj teškoj situaciji naravno da se govori o prioritetima. No nemamo li ustvari samo jedan, obnovljenu, samosvjesnu, novu Hrvatsku?
BS: Jasno, znaju se prioriteti – omogućiti normalno funkcioniranje bolnica i vratiti siguran krov nad glavom ljudima čiji su domovi stradali, ali govoriti kako nas ne bi trebala biti briga za obnovu povijesnih zagrebačkih crkava, pokazuje potpunu skučenost vidika, nepoznavanje istinske zagrebačke duše i (da zanemarimo sve ostalo, uključujući zlobu) odnos prema kulturi i baštini.
Razgovor vodio i uredio: Vladimir P. Goss
