S pravom volimo svoje domovine te nastojimo prenijeti na našu djecu sve što je plemenito što smo i sami primili iz naše baštine, ističe se u Pariškoj izjavi.
Pariška izjava naslovljena „Europa u koju možemo vjerovati“ u Hrvatskoj nije naišla na veći odjek u javnosti i medijima. No, to ne govori ništa o njezinoj pravoj velikoj vrijednosti. Ne ulazeći posebno u pitanje i analitički odgovor na to tko ju je sve potpisao, dovoljno je navesti da su potpisnici dvanaest europskih mislilaca – mudraca 22. stoljeća. U samo 36 točaka jasno su i neprijeporno definirali put kojim bi Europa morala ići ako želi očuvati svoje vrednote koje taj – kako si Europa tepa – „Stari kontinent“ odlikuje u odnosu na druge kontinente i kojima bi zapravo trebao u mnogo čemu biti i putokaz onima koji nemaju iskustva slična onima europskima — u dobru i zlu. Izjava je napisana u povodu 50. obljetnice onoga događaja — zapravo više fenomena — poznatoga kao „šezdesetosma“ i „šezdesetosmaši“. Je li ta „šezdesetosma“ samo pozitivna, kao što se često govori i misli, ili je ona ipak i upitna i prijeporna? Pariška izjava jasno kaže: „famozna 1968.“ nije imala pozitivno nego izrazito negativno značenje i to posebno zato što je rušila staro, ali nije nudila niti je izgradila išta novo.
Pitate li se zašto ova važna Izjava nije bila (i neće vjerojatno niti biti) u središtu javnih rasprava i smatrate li da je ipak medijski prešućena, da ne kažemo cenzurirana, reći ćemo vam da ste u pravu. Razlog? Čini se razvidan: ova Izjava bez oklijevanja i okolišanja odbacuje sve ono što nam se nudi kao europska kulturno-politička paradigma u kojoj se svi, kada nas netko o tome pita, zbunimo kada moramo odgovoriti na pitanje: a koje su to europske vrijednosti; koje to vrednote zastupa današnji Stari kontinent? A ta je Europa „naš dom, drugoga nemamo“ (br.1), piše u prvome broju Izjave, jer „Europa pripada nama i mi pripadamo Europi“, a „dom je mjesto gdje su stvari poznate i gdje se prepoznajemo, koliko god daleko odlutali. To je prava Europa, naša dragocjena i nezamjenjiva civilizacija i kultura“, te se opravdano pitati „ugrožava li nas lažna Europa“ jer sama sebe lažno poima, ona nam oduzima dom, poziva se na pretjerivanja i izobličuje istinske europske kreposti, a pri tome je slijepa za vlastite poroke (br. 2). Europa danas, ističu europski intelektualci, niti je univerzalna niti je zajednica, prema se time hvali: lažna je Europa utopija i tiranija (br. 3), pa nam je svima dužnost braniti pravu Europu budući da smo zapeli u slijepoj ulici (br. 4), a da bismo to mogli učiniti potrebni su nam solidarnost i građanska lojalnost, te traganje za sve većom pravednošću (br.5). „Prihvaćamo da je naša obveza preuzimati odgovornost za budućnost naših društava. Mi nismo pasivni subjekti pod vlašću despota, bili oni sakralni ili sekularni. I nismo podložni neumoljivim povijesnim silama. Biti Europljanin znači imati sposobnost političkoga i povijesnoga djelovanja. Mi smo tvorci naše zajedničke sudbine“ (br. 6) jedna je od možda najjačih poruka europskih intelektualaca koji potom pojašnjavaju da je nacionalna država obilježje Europe (br. 7) i pojašnjavaju da je „prava Europa zajednica naroda“, da „imamo svoje jezike, tradicije i granice“, te da smo — unatoč ratovima i sukobima — uvijek „prepoznavali uzajamnu povezanost“. No, zbog toga ne smijemo prihvatiti nametnuto i prisilno jedinstvo carstva (br. 8), nego si moramo priznati da je kršćanstvo poticalo kulturno jedinstvo Europe (br.9).
Prava je Europa kršćanska
„Prava je Europa prožeta kršćanstvom“ (br. 9), te ona potvrđuje „jednako dostojanstvo svakoga pojedinca, bez obzira na spol, status ili rasu. I to je izraslo iz naših kršćanskih korijena“ (br. 10), čiji su plod plemenite kreposti kao što su poštenje, suosjećanje, milosrđe, opraštanje, mirotvorstvo, dobročinstvo i mnoga druga kao što su —vjernost. Kršćanstvo je potpuno promijenilo i odnos između muškarca i žene, jer je promicalo i promiče ljubav i uzajamnu vjernost, koja dovodi do sebedarja, a ono je „još jedan kršćanski obol Europi kakvu volimo“ (br. 10). Ona, isto tako, crpi nadahnuće iz klasične tradicije — iz Grčke i Rima (br. 11), te se mora voditi računa o tome da je ona zajednički projekt koji mora voditi računa o svojoj baštini (br.12), kako bi se spriječio gubitak doma na koji upozoravaju europski intelektualci (br.13) i to u Europi u kojoj prevladava lažna sloboda (br. 14), u kojoj se širi individualizam, osamljenost i besciljnost (br.15), u kojoj je multikulturalizam nemoguće ostvariti (br.16), u kojoj jača tehnokratska tiranija (br.19), pa je stoga lažna Europa i krhka i nemoćna (br. 20), a elite se arogantno hvale svojim krepostima (br. 22), premda su odgovorne što se uvriježila kultura odbacivanja svega što je Europi vlastito (br. 21). No, alternativa postoji i sve je veći skepticizam potpuno opravdan (br. 23) i moramo se osloboditi tiranije lažne Europe, moramo izbjegavati surogat religiju, jer „djelo obnove započinje s teološkom spoznajom samih sebe“ (br.24), odreknućem od lažljiva govora „koji bježi od odgovornosti i pomaže ideološkoj manipulaciji“, te moramo obnoviti istinski liberalizam, što neće biti moguće bez odgovornih državnika (br. 26) i bez obnove nacionalnoga jedinstva i solidarnosti koji imaju posebni „kršćanski pečat“ (br. 27), njegujući „žive demokratske sustave“ i zauzeti se za zdravu hijerarhiju jer ona „promiče društveno blagostanje“ (br. 29), kao i za moralnu kulturu „kako bi se ljudi usmjeravali kreposnome životu“: „Kultura dostojanstva razvija se iz pristojnosti i izvršavanja dužnosti na našim životnim postajama“ (br. 30), tržište treba urediti prema društvenim ciljevima (br. 31), a odgoj i obrazovanje reformirati jer „naša sveučilišta prečesto izdaju našu kulturnu baštinu“ (br. 32). U svemu su tome brak i obitelj s djecom presudni (br. 33), bez oslanjanja na „plitke slogane i emocionalne apele koji unose podjelu“ (br. 34). Odgovorna alternativa „umjetnoj i bezdušnoj solidarnosti objedinjenoga tržišta, transnacionalnoj birokraciji i površnoj zabavi“ prava je Europa jer „kruh i igre nisu dovoljni“ (br. 35). I za tu pravu Europu moramo svi preuzeti odgovornost na koju nas europski intelektualci iz Belgije, Češke, Francuske, Mađarske, Nizozemske, Njemačke, Poljske, Španjolske i Ujedinjenog Kraljevstva u završnom br. 36 „Pariške izjave“ pozivaju riječima: „S pravom volimo svoje domovine te nastojimo prenijeti na našu djecu sve što je plemenito što smo i sami primili iz naše baštine. Kao Europljani, dijelimo zajedničku baštinu, a ta nas baština poziva da u miru zajedno živimo kao Europa nacija. Obnovimo nacionalni suverenitet i ponovno otkrijmo dostojanstvo zajedničke političke odgovornosti za budućnost Europe.“ M. K.
Živa zajednica, br. 3-4/2018.
