P. Hans Zollner, predsjednik Centra za zaštitu djece: Crkva mora bez straha pristupiti traženju uzroka zlostavljanja te preispitati zašto to nije učinila i prije

Posljednji dani veljače ove godine u Katoličkoj Crkvi rezervirani su za susret pape Franje i predsjednika svih biskupskih konferencija u Rimu na temu Zaštita maloljetnika u Crkvi.

U tom smo povodu razgovarali s paterom Hansom Zollnerom, isusovcem i jednom od ključnih osoba kada je riječ o organizaciji ovoga susreta. Pater Zollner rođen je 1966. u Regensburgu. Njemački je isusovac, teolog, psiholog i psihoterapist te je jedan od vodećih stručnjaka na području zaštite maloljetnika od seksualnog zlostavljanja, osobito onih u Katoličkoj Crkvi. Kao profesor radi na Papinskom sveučilištu Gregoriana gdje je i vicerektor sveučilišta od 2010. Osim toga je i predsjednik Centra za zaštitu djece (Centre for Child Protection – CCP) te je član Papinske komisije za zaštitu maloljetnika od njezina osnutka 2014. Ujedno je i član znanstvene radne skupine Njemačke savezne vlade o zaštiti maloljetnika. Osim mnoštva znanstvenih publikacija koje je objavio, Papa ga je 2017. imenovao i savjetnikom u Kongregaciji za kler. Uslijed brojnih skandala koji su potresli Katoličku Crkvu vezanih za seksualna zlostavljanja maloljetnika, p. Zollner je samo u prošloj godini obišao 40 zemalja kako bi se obratio biskupskim konferencijama i govorio o potrebi razvijanja svijesti i uspostavljanju mjera zaštite nad maloljetnicima. U razgovoru za Katolički tjednik upoznao nas je s predstojećim susretom u Rimu, o njegovim ciljevima i očekivanjima, ali i seksualnim skandalima koji su se nažalost dogodili u Crkvi u prethodnim desetljećima, te je progovorio i o svojim osobnim susretima sa žrtvama zlostavljanja…

P. Zollner, od 21. do 24. veljače papa Franjo će se susresti s predsjednicima svih biskupskih konferencija u Vatikanu. Tema će biti Zaštita maloljetnika u Crkvi. Vi ste kontakt-osoba Organizacijskog odbora ovoga susreta. Možete li nam reći koji su ciljevi ovoga susreta i što možemo očekivati?

Osobno očekujem kako će ovaj susret „pokrenuti lavinu“ koja se više neće moći zaustaviti. Konkretno pod tim mislim kako će se ono dogovoreno i obrađeno na susretu u Rimu, preko nazočnih predstavnika, odgovarajuće prenijeti i potom kroz djelovanje razviti u vlastitim crkvenim pokrajinama. Pri tome se od predstavnika očekuje da stvarno shvate svoju predvodničku ulogu. Cilj je također jasno predstaviti i nužne instrumente koji se moraju primjenjivati u djelovanju. Potrebno je i dosadašnje smetnje u pristupu prema zlostavljanjima jasno prepoznati, imenovati ih te ih u što moguće kraćem vremenskom razdoblju odgovarajuće ukloniti. Sve nabrojene činjenice potiču na povratak u vlastitu crkvenu zajednicu u kojoj je potrebno pokrenuti tražene inicijative i bez imalo straha suočiti se sa stvarnošću problema, ali prije svega na različitim stranama pokazati spremnost kako susret ovakve prirode ne bi trebao biti posljednji. Uvidjeti potrebu daljnjega razvoja i budućih koraka kroz razmjenu iskustava koja će izgraditi bolju povezanost u rješavanju određenih slučajeva.

U tom smislu može li ovaj sastanak ponuditi neke konkretne prijedloge koji mogu pomoći u sprječavanju zlostavljanja i zaštiti maloljetnika?

Moramo pripaziti da naša nastojanja i napore u pogledu odgovarajućega pristupa slučajevima zlostavljanja ne postavljamo samo na jednu „funkcionalno-tehničku“ razinu. Potrebni su jasni i beskompromisni zakonski propisi u pogledu izricanja kazne počiniteljima zlostavljanja. Ipak, ti isti propisi neće dovesti do stvarnog razumijevanja osjećaja i potrebe žrtve; do povećanja senzibiliteta prema čimbenicima rizika i prema samome činu zlostavljanja; do povećanja osobne razine zrelosti ljudi u Crkvi; do podizanja razine spremnosti u prihvaćanju odgovornosti odgovornih osoba i voditelja. Ako želimo pozitivno gledati prema budućnosti, potrebno nam je dvojako usmjerenje: s jedne strane, tako reći, izgrađena tehnička osnova za prevenciju i za obradu zlostavljanja, kao što je primjerice objašnjenje te utvrđivanje struktura i procesa u skladu s predstavljenim pravilima postupanja; s druge pak strane, potrebna je također osobna formacija, posvješćivanje problema, promjena osnovnih pretpostavki i, prije svega, duhovnost što će omogućiti da se iskreno i s ispravnom voljom postavljamo u odnosu prema poteškoćama života, a ne da se pred istima zatvaramo.

Posljednjih desetljeća svjesni smo brojnih seksualnih skandala koji su se dogodili u Crkvi. Posebno su teški oni koji se tiču zlostavljanja maloljetnika. Prema Vašem mišljenju, kako Crkva treba reagirati na takve slučajeve?

Ukoliko Crkva ozbiljno shvaća svoju bit i poslanje, onda mora učiniti sve, baš sve, kako bi postala primjer u pristupanju i stvarnom shvaćanju problema zlostavljanja. Prema Drugom vatikanskom saboru, Crkva je predstavljena kao znak i instrument koji želi pozitivno djelovati u svijetu i sukladno tome mijenjati ga. Ona sama želi svojim primjerom pokazati svijetu kako se može i drugačije djelovati, za razliku od onoga kako se u praksi do tada prikazivalo. U tome Crkva uspijeva samim tim „pozitivnim predstavljanjem drugačijega načina“ i tako postaje instrumentom promjena barem u jednom dijelu svijeta. Toliko u teoriji… gdje još i te kako ima prostora za poboljšanjem u neznatno određenoj količini materije o kojoj se treba raspravljati. Ali Crkva upravo sada ima priliku pokazati vjernost i ispravno postupanje ukoliko poduzme sve moguće mjere u sprječavanju i rješavanju slučajeva zlostavljanja. Pri tome mora, bez straha, pristupiti traženju uzroka te preispitati zašto to isto nije bilo učinjeno i prije.

Zbog čega su tek u vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI. na vidjelo počela izlaziti zlostavljanja koja su se dogodila u Crkvi?

Upravo iz jednog jednostavnoga razloga jer je porasla opće-društvena i unutar-crkvena pozornost prema tomu problemu. Tako se, primjerice, unatrag 10 godina o ovome problemu nije raspravljalo niti u Njemačkoj. Dok je Benedikt XVI., još kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, uočio i prepoznao kako se uistinu radi o stvarnoj problematici prema kojoj se odgovorno treba postaviti.

Papa Franjo je najavio nultu toleranciju prema onima koji su počinili zločin zlostavljanja maloljetnika. Što to konkretno znači i koja bi, prema Vama, bila pravedna kazna za one koji su takvo što učinili?

Poduzimanje mjera kao što su: udaljavanje počinitelja iz službe, otpuštanje iz svećeničkog staleža te usvajanje pravnih smjernica su nužni. Ali uz to je potrebno i ono što izražava samu srž i vodi k promjeni odnosa i stava te jača senzibilitet i brigu prema žrtvama seksualnog zlostavljanja.

Ali sami propisi koji formalno bez činjeničnog djelovanja i stvarnog razumijevanja mogu biti predloženi i primijenjeni, pri tome se njihovo obdržavanje može pravno delegirati i nadzirati, nakon početnog uspjeha i oduševljenja polako nestaju u magli nepažnje i nebrige.

Takvo što ne možemo poželjeti. Kako se to ne bi dogodilo, potrebna je spremnost za pokretanjem formacijskih procesa koji će ljude, ovdje u našem slučaju, zapravo prije svega crkvene osobe, stvarno promijeniti. Ne smijemo pristati na procese koji funkcioniraju na načelu „od danas do sutra“.

Nekada se čini da se u slučajevima zlostavljanja više prostora daje onima koji su to učinili, nego žrtvama. Kako to promijeniti i staviti žrtve u prvi plan?

Istina, potrebno je dati riječ onima koji su pogođeni i uvrijeđeni zlostavljanjem, a ne samo pričati o njima. Takav stav izražava potrebno poštovanje te naglašava pozornost i vrjednovanje prema žrtvama zlostavljanja koje im je, nažalost, predugo i često Crkva bila uskraćivala. Upravo je s tom namjerom i sam Sveti Otac od svih sudionika ovoga nadolazećeg susreta naknadno zatražio da u vlastitoj sredini stupe u kontakt sa žrtvama zlostavljanja, preporučio im je osobni susret s njima koji će im na taj način omogućiti da „u četiri oka“ čuju njihovo iskustvo koje ih doista treba dodirnuti jer takvo što zbog vremena i samoga načina odvijanja susreta u Rimu neće biti moguće. Iako će svakodnevno dva puta, prema planu zasjedanja, u okviru Službe riječi žrtve zlostavljanja iznositi svoja životna iskustva. Tako će do sudionika susreta preko osobno izgovorenih riječi, preko snimljenih videozapisa i preko poslanih citata i tekstova doći različita iskustva žrtava.

Smatrate li da se na temu zlostavljanja maloljetnika izvan Crkve malo govori i čini?

Na osnovu moga iskustva mogu reći da se to događa istodobno. Kada se počne govoriti o zlostavljanjima u jednom ambijentu, u našem slučaju o zlostavljanjima u Crkvi, poslije nekog vremena se također govori o zlostavljanjima u drugim područjima, na primjer u Njemačkoj se govori o zlostavljanjima i u drugim privatnim školama, Luteranskoj Crkvi, sportu…

Imate li dojam da se ova tema u javnosti koristi kako bi se obezvrijedilo Katoličku Crkvu?

Naravno da postoje osobe koje žele napakostiti Crkvi, ali većina novinara jednostavno radi samo svoj posao ako pišu o skandalima. Ako izbjegavamo skandale koji su se dogodili u Crkvi, novinari ne bi imali ništa za pisati na tu temu.

Osobno ste imali prigodu više puta susresti žrtve zlostavljanja. Kakav su dojam na Vas ostavili takvi susreti?

Vrlo sam impresioniran dubinom rana, vrlo impresioniran otpornošću mnogih od njih, ali i zahvalan za povjerenje i – u nekim slučajevima – čak i za dijeljenje njihova puta vjere.

Za kraj ovoga razgovora Vi kao predsjednik Centra za zaštitu djece koji djeluje pri Sveučilištu Gregoriana, možete li nam reći koliko odgoj i obrazovanje mogu pomoći u sprječavanju zlostavljanja maloljetnika?

Naš centar ima dva programa, prvi u trajanju jednoga semestra polaznicima omogućava diplomu, dok drugi u trajanju od 4 semestra nudi master program u području zaštite djece i maloljetnika. Formacija i studij u centru pomažu u ostvarivanju samostalnosti, sposobnosti razlučivanja, refleksiji i načinu djelovanja te predmetnom i znanstvenom osposobljavanju na ovome području. To su potrebne stvari koje pojedinac mora ugraditi u vlastiti angažman kako bi njegovo djelovanje u području zaštite djece i maloljetnika bilo uspješno. Cilj nam je tako formirati naše studente kako bi postali kompetentni u svim područjima koja su relevantna za rad u zaštiti djece: psihologija, socijalne discipline, crkveno pravo te po nama dva područja relevantna u okvirima crkvenog djelovanja, duhovnost i teologija. Pri tome nije dovoljno naglašavati samo činjenično stanje seksualnih zlostavljanja. To govorim iz razloga i iskustva stečenog kroz protekle godine. Postalo mi je jasno kako moramo pričati i o drugim važnim stvarima kao što su: crkvene strukture, način upravljanja, životne forme, crkveno naučavanje i drugo. I kada bih trebao predstaviti željenu figuru naših studenata, onda bih to izrekao na ovaj način. Oni ne bi trebali naučene smjernice o slučajevima zlostavljanja samo prenositi u vlastite biskupije, nego su pozvani na dijalog sa stručnjacima iz različitih društvenih grana koji će im omogućiti pokretanje i razvijanje vlastitih projekata. Pozvani su također u nastavne programe uvoditi načela koja govore o prevenciji zlostavljanja, ali još se više od njih traži da razvijaju osobne koncepte te ih u praksi primjenjuju. Znači moraju biti u stanju otkrivati, razvijati i primjenjivati nove mjere prevencije u vidu zaštite djece i maloljetnika.

Razgovarao: Dražen Kustura

Prijevod s njemačkog: vlč. Ljubo Zadrić

www.nedjelja.ba

Kroatenseelsorge