Kamo krenuti na odmor, ako ne na mjesta našeg nastajanja, u djetinjstvo, bezbrižnost, roditeljima, bakama, djedovima, rodbini. Na mjesta prvih koraka u prirodi, sveg što nam je pridonijelo da smo ovako jedinstveni, neponovljivi i ovako satkani. Toliko lijepih uspomena i snova, toliko prijegora i snage, toliko ugodnih osjećaja i želja, a oni vode u rano djetinjstvo na početke – na prve korake.
Povratiti se na izvore blagoslova, u prirodu, u slobodu, u bezbrižnost, u sreću protkanu ljubavlju i poštenjem blagoslovljeno je i zahvalno.
To u meni živi, tamo ja putujem, tamo se vraćam, ta tamo sam u sreći upoznao život, upoznao Boga, tamo sam vjernik, tamo sam osoba, tamo sam… Sjećam se i zastajkujem, osluhujem i oživljavam pjev ptica, govor brda, šuma, vode, potoka… Tamo je uspomena, moja želja, moja sreća, moja kuća, moj dom. Tamo je daleko, a tako blizu. Tamo, tamo sve to živi u meni i mojim snovima, mojim lutanjima, mojim čežnjama i traženjima i zato sam nemiran dok te ne nađem i u radosti oživim uspomene, sjećanja, dar svojih predaka i dok ne uskliknem: toliko si mi nedostajao dome moj!
Blagoslovljeni koraci prošlosti, zadivljeni i osnaženi. Blagoslovljena ti, domajo moja, budućnosti moje prošlosti. Zagrlit ću te i obnoviti zaboravljenu u sjećanju, izblijeđenu u vremenu, a u javi biserno satkanu i za život nužnu. S tobom je divno, lijepo, ugodno uz ono naše domaće „iće i piće“ i čašicu razgovora. Ta bez tebe se ne bih prepoznao.
Divnog li dana i dara u susretu pomirenja, divne li snage za sada, za naprijed. Te na kraju uskliknem: sretno i nek ti je blagoslovljeno!
fra Ivan Križanović
