MEDITACIJA: O nadi u Božju budućnost

I u sebi se duboko nadamo da će se naše želje ispuniti. Želimo nešto što još sada, u sadašnjosti nemamo, ali se snažno nadamo da će nam se u budućnosti ostvariti. Tako nas već općeljudski osjećaj nade izdiže iznad čiste stvarnosti u svijet imaginacije, mogućnosti, želja… Nada nas iz sadašnjosti vodi u budućnost u kojoj očekujemo ostvarenje onoga čemu se nadamo.

Nada u teološkom-duhovnom smislu nije samo ljudska želja ili osjećaj, nego Božji dar čovjeku kao snaga za život u Božjoj perspektivi. Krepost nade ne počiva samo na željama koje bismo mogli našim snagama ili snagama drugih ostvariti, nego na Bogu, koji je ušao u ljudsku povijest, utjelovljenjem svoga Sina i slanjem Duha Svetoga i omogućio joj budućnost.

Po utjelovljenju Isusa Krista Bog je ispunio obećanje da će biti Bog prisutan među nama i s nama i da ćemo mi biti zajedno s njime u vječnosti. Po Isusu Kristu se to Božje obećanje ostvarilo te po Duhu Svetomu ono je već djelotvorno „ovdje i sada“ kao predokus konačnog dovršenja u budućnosti. Nada je dakle u Bogu utemeljena, u nama prisutna po Božjoj milosti i usmjerava nas prema konačnome eshatološkome ispunjenju.

Kada govorimo o nadi u biblijskom i teološkom pogledu ne mislimo na nadu samo kao naravnu ljudsku želju za nečim boljim, ljepšim, višim, trajnijim… Kršćanska nada je utemeljena u samome Bogu, u njegovoj ljubavi, moći, vjernosti svojim obećanjima. Tako nismo mi sami, nego sam Bog je motor ili izvor nade, jer nam daruje snagu da se nadamo. U tom kontekstu možemo razumjeti Pavlove riječi u Poslanici Efežanima, u kojoj kaže, kaže da su oni, Efežani, prije susreta s Kristom bili bez nade i neznabožci na svijetu. (Ef 2,12). Kršćani su dakle ljudi nade…

Prva Petrova poslanica nas poziva da budemo uvijek spremni dati obrazloženje, smisao i razlog, nade koja je u nama (usp. 1 Pt 3, 8-17)… Dakle u nama već postoji nada kao snaga iz koje trebamo živjeti i drugima je učiniti vidljivom. Što to konkretno znači?

Najprije, nada dolazi od Boga i usmjerava nas prema Bogu. Temeljni sadržaj nade jest povjerenje da ćemo jednoga dana doći u Očevu kuću i biti baštinici njegova vječnoga života. Čovjek se usuđuje nadati da će njegov život, darovan od Boga, trajati vječno, ne na temelju njegovih snaga, nego snagom i dobrotom i milosrđem i vjernošću Svemogućega Boga.

Osim toga, nada nije samo nešto za onaj drugi, prekogrobni svijet. Istina je da nas nada najprije usmjeruje na Boga jer je jedino on sposoban utažiti žeđ za srećom i beskrajem prisutnu u srcu čovjeka koji je stvoren na sliku i priliku Božju. No, nada u Boga čovjeka ne odvaja od ovoga svijeta i njegovih potreba, briga i projekata, ona oplemenjuje svako ljudsko nadanje, daje temelj optimizmu protiv pesimizma, rezigniranosti; pomaže pročistiti kriva očekivanja, nestvarne, pogrešne ambicije i želje; u konačnici usmjerava sve ljudske projekte prema slavi Božjoj.

U današnjem svijetu se događaju tolike nedaće da se čovjek nerijetko pita, hoće li uopće biti budućnosti i ima li smisla zauzimati se za bilo što, što bi bilo vrijedno. Gledati ovaj svijet iz nade znači gledati ga iz Božje budućnosti, znači sadašnjosti dati eshatološku perspektivu i sigurnost da ovaj život takav kakav jest ima svoj smisao i cilj. Takav stav nam daje drugačiji pogled i na sadašnju stvarnost. Omogućuje nam da ne apsolutiziramo ništa što se danas događa. Nijedna tragedija nije kraj svijeta, a niti ijedan uspjeh nije konačni vrhunac i dovršenje povijesti koje tek predstoji. Eshatološka perspektiva pomaže nam da se relativiziraju svjetski događaji i odluke, da se neuspjesi lakše podnesu, da se živi sporije, bez straha da će nešto promaknuti. Po nadi stječemo duhovnu slobodu, koja nam  omogućuje zdravu kritičnost i prosudbu današnjih događaja, bez panike ili straha da sve propada. „Samo kada se sa sigurnošću zna da će budućnost imati pozitivan ishod, onda se i sadašnji trenutak lakše živi.“ (Benedikt XVI., Spe salvi, 2).

Krepost nade nas ohrabruje, daje nam sigurnost da Bog ovaj svijet unatoč svemu što se u njemu događa nije napustio, da je Bog prisutan u ovome svijetu po svakome učinjenome dobru, ali i na skriven način u svima onima koji trpe nevolje. Nada nam omogućuje da iz Božje, eshatološke perspektive gledamo na nas i naš svijet, da u njemu vidimo Božje tragove spasenja. Nada nam daje sigurnost da Bog neće učiniti smak/uništenje svijeta, nego će se ostvariti njegova preobrazba (na koji način, ne znamo) u Božju vječnost. Nada nam omogućuje da živimo u opuštenosti, koju ćemo postići našim predanjem u Božju sigurnost usred naše životne nesigurnosti.

Oni koji žive iz nade u Boga trebali bi živjeti u opuštenosti. Opuštenost kao stav duha nije isto što i bezbrižnost, nezainteresiranost i neodgovornost niti je plod tromosti, lijenosti ili beznađa. Riječ je o opuštenosti koja je jednaka smirenosti, u smislu da se ne damo pokopati i obeshrabriti svakodnevnim „crnim kronikama“ i pesimističnim scenarijima. Pozvani smo živjeti u opuštenosti koja proizlazi iz našega predanja u Božju sigurnost usred životne nesigurnosti.