MEDITACIJA: Muka, smrt i uskrsnuće Isusa Krista prema Ivanovu evanđelju

Pred najvećim i čovjeku nikada u potpunosti spoznatljivom otajstvu naše vjere: Isusovom mukom, smrću i uskrsnućem nerijetko se pitamo: Je li Bog u svojoj svemoći mogao izabrati drugačiji način otkupljenja svijeta i čovjeka?

Piše: dr. s. Silvana Fužinato

No jednako tako u osobnim trpljenjima kao i u patnjama svakoga čovjeka susrećemo se s pitanjem smisla čovjekova trpljenja i smrti. Koji je smisao čovjekova života? Za koga živjeti i trpjeti? Pripada li posljednja riječ smrti? Neka su od dubokih egzistencijalnih pitanja s kojima se prije ili kasnije susreće svaki čovjek na svom putu traženja smisla i punine života za koju je stvoren, za kojom čezne i koju neumorno traži. Odgovor na postavljena pitanja daje nam evanđelist Ivan prikazujući Isusovu muku i smrt kao najviši znak Božje ljubavi prema svijetu i čovjeku, otkrivajući nam istodobno smisao patnje, smrti i života. Isusova smrt prema Ivanovu evanđelju pobjeda je ljubavi u kojoj posljednja riječ ne pripada smrti nego životu. Naime, ljubeći svoje sve do kraja Isus umire na križu preobražavajući smrt u život, kraj u novi početak, žalost u radost, tamu u svjetlost. Posljednje Isusove riječi „Ispunjeno je!“ nisu posljednji izdisaj umirućega nego preludij Kristove pobjede, proslov radosti novoga života u kojemu će Bog otrti svaku suzu i u kojemu smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli jer prijašnje uminu (usp. Otk 21,4). U križu – znaku života u daru ljubavi iznova rođena ‒ pronalazimo i smisao svoga trpljenja, života i djelovanja. Poput Isusa pozvani smo kao njegovi istinski učenici i autentični svjedoci darovati svoj život Bogu i čovjeku u ljubavi koja sve prožima i koja svemu daje smisao. Poput Isusova i naš život jest i trebao bi biti „život za drugoga“, Boga i čovjeka, koji proizlazi, nadahnjuje se i crpi snagu u ljubavi koja jedina ima snagu preobraziti smrt u život u našem svakodnevnom darivanju u kojemu smo pozvani uvijek iznova izgovarati svoj Tetelestai – „Ispunjeno je!“.