KNJIGA: Smiljana Šunde u potrazi za izgubljenim Podgoranima

U svoje životno djelo dugogodišnja novinarka i urednica u Dokumentarnom i Obrazovnom programu Hrvatskoga radija utkala je arhivsku građu, razgovore sa sumještanima i suvremenicima iseljavanja, pisma, mailove.. i puno, puno duše

U Hrvatskoj matici iseljenika 28. ožujka predstavljena je knjiga Smiljane Šunde Batili su ocean: U potrazi za izgubljenim Podgoranima. Predstavili su je ravnatelj Hrvatske matice iseljenika prof. Mijo Marić; dr. sc. Ivan Hrstić s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar; doc. dr. sc. Nikola Anušić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te autorica. Moderatorica Vesna Kukavica, rukovoditeljica Odjela za nakladništvo Matice, pozdravila je prisutne, prije svega izaslanicu predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića, državnu tajnicu iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova mr. Zdravku Bušić, savjetnicu Ivanu Perkušić iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, počasnog konzula Novoga Zelanda dipl. iur. Nikolu Jelinčića, novovoizabranog ravnatelja Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar prof. dr. Željka Holjevca, suradnike Matice i predstavnike medija. Zagrebačko predstavljanje autoričina životnog djela uslijedilo je nakon prošlogodišnje premijere u rodnoj Podgori.

Matičin ravnatelj Marić obratio se potom prisutnima ističući kako su pojedina hrvatska područja raseljenija od drugih, a pojedina mjesta prednjače po broju iseljenih u odnosu na broj onih koji su ostali u zavičaju. Tako autorica stavlja podgorske iseljenike u odnos s općim migracijama mediteranske Europe, sužavajući polazište na hrvatske zemlje, posebno na Dalmaciju, a na kraju i u odnosu na uže – Makarsko primorje. Knjiga je ilustrirana dokumentarnim fotografijama, ali i opremljena Rječnikom podgorskog i englesko-podgorskog govora, uključujući i naslovnu sintagmu naslova knjige Batili su ocean – kojom su pečalbari iz Podgore označavali svoju mukotrpnu plovidbu, a onda i rad u prekooceanskim odredištima, zaključuje Marić prepuštajući riječ promotorima.

U izlaganjima o knjizi doznajemo kako danas u prekomorskim zemljama, poglavito u Novom Zelandu, najviše u Oacklandu, živi više od 15 tisuća Podgorana. Podgoru to svrstava među najiseljenija mjesta u Hrvatskoj, zajedno s otokom Suskom te Blatom na Korčuli, odakle se odlazilo u Sydney, Kaliforniju i San Diego. Tijekom perioda koji autorica prati, konac 19. stoljeća i 60. godine 20. stoljeća, ukupno ih se iselilo 1283 a vratilo 246. Budući većinom neobrazovani, naše su ljude čekali teški fizički poslovi, od kopanja kauri gume do isušivanja močvara, te u SAD-u i Australiji rad u rudnicima, sječa šuma u Kanadi. U Podgori nema obitelji iz koje netko nije iselio, a i sam djed Smiljane Šunde u svijet je ispratio četiri sina, dvije snahe, jednu kćer i troje unučadi, i nikad ih poslije nije vidio niti čuo. Put do otočja koje je u 17. stoljeću otkrio Nizozemac Abel Tasman je bio skup, ali i dug. Putničko-teretnim brodom trajao bi 2 do 3 mjeseca, a putničkim 1,5 mjesec. Vremenska razlika između Hrvatske i Novog Zelanda je 12 sati a udaljenost 18 tisuća kilometara. Prvi su Hrvati onamo stigli davne 1868. a među doseljenicima je bilo najviše onih iz Podgore, koja je tada brojala oko 1800 stanovnika. Zapošljavali su se kao kopači kauri gume, smole novozelandske smreke, pa u gradu Dargavilleu postoji „Spomenik dalmatinskom kopaču“.

I ribu su s brodova domaćine učili loviti Dalmatinci , pa je tako većina ribarnica 60-ih i 70-ih godina bila u vlasništvu Hrvata. Naime, od sedam osnivača novozelandske ribarske industrije bilo je 5 Hrvata iz Podgore. Socijalistička vlast prikupljala je svojedobno iseljenike, između 1947. i 1949., šaljući po njih brodove “Partizanku” i “Radnik”, vjerojatno očekujući da će s njima doći i dolari. Vratili su se uglavnom oni koji nisu uspjeli zaraditi i uštedjeti ništa. O tome kako je Jugoslavija nagrađivala povratnike dala bi se napisati jedna nova knjiga, kao i o udavačama koje bi nakon dugotrajnog puta do drugoga kontinenta svoje zaručnike vidjele – prvi put. Najbolnija tema ove iseljeničke sage, po riječima autorice, iseljavanje je djece. U novim brakovima svojih očeva postajala su teret, pa ih se slalo u nepoznato – bez iznimke.

U svoju petu knjigu Smiljana Šunde, dugogodišnja novinarka i urednica u Dokumentarnom i Obrazovnom programu Hrvatskoga radija, na više od 800 stranica, koje je izdala u vlastitoj nakladi, utkala je arhivsku građu, razgovore sa sumještanima i suvremenicima iseljavanja, pisma, mailove.. i puno, puno duše.

Tekst: Diana Šimurina-Šoufek

Fotografije: Snježana Radoš