Intervju s mons. Petrom Palićem, biskupom Hvarske biskupije: Došašće je opetovani poziv na buđenje nade

Došašće, vrijeme pred najradosniji kršćanski blagdan – Božić, poseban je dio crkvene, liturgijske godine. Kroz cijeli advent provlači se tiha radost nadanja, očekivanja, ali došašće je i pokorničko vrijeme kada se čine djela pokore. Upravo o tome smo razgovarali s novoustoličenim hvarskim biskupom mons. Petrom Palićem…

Mons. Palić je podrijetlom iz Janjeva, najstarije hrvatske dijaspore na Kosovu. Rođen je 1972. u Prištini, tadašnjoj Skopsko-prizrenskoj biskupiji. Nakon osnovne škole pohađao je Klasičnu gimnaziju u Skopju i Subotici te od 1990. do 1995. Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Za svećenika Dubrovačke biskupije zaređen je 1996. te potom obnašao službu predstojnika Katehetskog ureda, bio osobni tajnik dubrovačkog biskupa, ravnatelj Ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika. Poslijediplomski studij na teološkom fakultetu sveučilišta Karl-Franzens u Grazu upisao je 2005., a doktorirao je 2009. Za vrijeme studija upravljao je župom Dobl u biskupiji Graz-Seckau, Austrija. Od 2011. do 2017. obnašao je službu generalnog vikara Dubrovačke biskupije te je 2017. imenovan generalnim tajnikom HBK-a.

Oče biskupe, nalazimo se na početku došašća. Što biste rekli o samom značaju obilježavanja ovoga vremena? Što to liturgijsko vrijeme znači Vama osobno?

Htio bih na početku pozdraviti sve čitatelje Katoličkog tjednika i zahvaliti uredništvu za mogućnost s vama i vašim čitateljima podijeliti neke svoje misli.

Podsjetio bih na neke temeljne oznake i smisao vremena došašća. Najprije, vrijeme došašća je vrijeme nutarnje, duhovne priprave za proslavu svetkovine Isusova rođenja, Božića. Prije je više bila naglašena tišina i duh sabranosti ovoga vremena. U vrijeme predbožićne gužve i raznih priprava ne bi bilo naodmet zaroniti malo u sebe i u skrušenoj sakramentalnoj ispovijedi potražiti mir s Bogom i bližnjima.

No, došašće nije samo priprava na jednu svetkovinu. U Božiću slavimo Božji dolazak u naš svijet rođenjem Isusa Krista. Taj Božji dolazak ne prestaje završetkom slavlja Božića. On se nastavlja i danas, u životu ljudi koji su vjerom povezani s Isusom Kristom. I nama Bog dolazi. I u nama se želi roditi, kako govore crkveni oci. To su one bitne značajke vremena došašća.

Osobno vrijeme došašća doživljavam kao opetovani poziv na buđenje nade. Prorok Izaija će to kratko i jasno izreći u čitanju koje čitamo Prve nedjelje došašća: „Evo, dolaze dani kad ću ispuniti obećanje…“

Bog će i na meni osobno ispuniti svoje obećanje, što se zapravo već počelo događati jer mi je spasenje ponuđeno, ali će se ostvariti konačno kad će ovaj „lažni“ veo biti skinut s naših očiju i kad ćemo ga gledati licem u lice.

Svako razdoblje Crkvene godine ima svoje specifičnosti. Recite nam što je zapravo najvažnije za vjernika u vremenu došašća?

Biti budan. Na to nas osobito liturgija Riječi u došašću poziva. Isus nas opominje na budnost za slučaj njegova dolaska. Ne želi nas naći pozaspale, umorne, nesposobne, okružene nekom našom udobnošću. Međutim, svjesni smo da budnost ima i svoje granice. I najbudnijem kršćaninu se jednom zaklope oči. Astrofizika nam pruža informacije koliko milijardi godina razlike postoji između prošlosti i sadašnjosti, te što bismo eventualno mogli očekivati u budućnosti. Računamo koliko godina treba jednoj zvijezdi, odnosno meteoru da s neba padne na zemlju. U tom smislu nam možda slike o svršetku svijeta i Isusov poziv na budnost zvuči nestvarno i daleko, bez nekog značenja za naš sadašnji život. Zbog čega bismo onda trebali biti budni?

Za četiri tjedna ćemo slaviti Božić. Spomenut ćemo se Isusova rođenja, ali i ispovjediti svoju vjeru u njegov dolazak na kraju vremena. Međutim, razlog da budemo budni nije u dalekoj prošlosti, niti u neizvjesnoj budućnosti, nego u sadašnjosti. Sada i ovdje Gospodin dolazi. U euharistiji i u svojoj riječi, ali i u liku brata čovjeka. Trebamo samo pogledati čovjekovo lice da bismo susreli Njega. U svima. U onima koje grlimo i u onima koji vježbaju našu strpljivost; u onima koji spuštena pogleda traže našu sućut i u onima koji nam daruju svoje povjerenje; u onima koji će u ovoj trgovačkoj „groznici“ proći pored nas i u onima koji će nas se svojim pisanim čestitkama sjetiti.

Najvažnije za vjernika u vremenu došašća je otvorenih očiju, budna duha i srca, stvarno i istinski živjeti u svijetu, ali, unatoč svemu, biti optimističan i nošen spoznajom Božje blizine ovom čovječanstvu koje je Krist otkupio.

Često u propovijedima čujemo da je došašće vrijeme „zaustavljanja“ i promišljanja. Zašto se vjernik treba zaustaviti?

Puno je segmenata koji čine našu životnu cjelinu i ima puno toga o čemu bi trebalo promišljati. Spomenimo samo jedan segment o kojemu baš ne razmišljamo.

Svi mi danas nekako živimo i razumijemo svijet i sve oko sebe kao nešto samo po sebi razumljivo. Možda bismo puno toga trebali svjesnije i promišljenije činiti: neizmjerni je dar i milost kad ujutro možemo ustati zdravi, što uopće živimo i što se možemo kretati, što možemo sjesti za stol, što se mnogi od nas ne moraju mučiti za kruh svagdanji, što oko sebe imamo osobe s kojima možemo dijeliti radost i tugu, što je priroda oko nas lijepa.

Svi ovi primjeri pokazuju da „svjesnije“ i promišljenije živjeti znači zahvalno živjeti. A zahvalno živjeti znači, također, biti svjestan da me, kako kaže jedna pjesma, moj Otac daruje: vremenom i ljudima, sposobnostima i darovima stvorenja. Tamo gdje nedostaje ta svijest i kad nismo skloni promišljenije živjeti, onda počinjemo živjeti nezadovoljno i bez ikakvih mjerila i strahopoštovanja.

Zaustaviti se i živjeti promišljeno, znači imati i kritički pogled, odnosno primijetiti i biti svjestan što to znači i kako se odgovorno koristiti vodom, voziti automobil, proizvoditi smeće i tako zapravo shvatiti da danas živimo o trošku budućih generacija. Papa Franjo nas u svojoj enciklici Laudato si poziva na odgovornost življenja prema svemu stvorenome jer to je naša odgovornost prema budućnosti.

Tek ste nedavno postali biskupom. Popularno je pitanje „kako ste se snašli“?

Snalazim se. Upoznajem izazove, prednosti i nedostatke svoje biskupije. Raduje me susret s ljudima u prigodi posjeta župnim zajednicama, zauzetost svećenika u župnim pastoralnim aktivnostima, aktivni vjernici laici i brojni bratimi i njihov angažman u župnim zajednicama, bogata kulturna i vjerska baština i tradicija, veličanstvene župne crkve…

Žalosti me depopulacija naših otoka i sve manje stanovnika, odlazak mladih ljudi, galopirajuća sekularizacija.

Ali, tu smo i moramo učiniti sve što smo dužni učiniti. I evanđeoski reći: sluge smo beskorisne!

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Željko Ivković
Katolički tjednik

www.ktabih.net