HOFHEIM AM TAUNUS: Održan seminar za đakone i pastoralne suradnice i suradnike

Seminar trajnog odgoja i obrazovanja u vjeri za trajne đakone i pastoralne suradnice i suradnike (redovnice i laike), koji djeluju u hrvatskim katoličkim misijama i zajednicama u Njemačkoj, održan je od 12. do 15. ožujka u „Egzerzitienhaus – Frankziskanisches Zentrum für Stille und Begegnung“ u Hofheim am Taunus, nedaleko Frankfurta.

Seminar je započeo sv. misom i jutarnjom u utorak 13. ožujka. Pozdravnu riječ okupljenima, kojih je tijekom seminara, bilo dvadeset petero, uputio je delegat za hrvatsku pastvu u Njemačkoj vlč. Ivica Komadina. Seminar su vodili dr. sc. vlč. Marko Šutalo, predstojnik TKIM-a Mostar i doc. dr. sc. Valerija Nedjeljka Kovač, KBF Zagreb.

Dr. Šutalo je u sklopu teme o župnoj katehezi u novonastalim okolnostima migracije održao je tri predavanja: o župnoj katehezi – da ili ne?!, o katehezi krizmanika – odgoju u kršćanskoj vjeri i novom modelu kateheze krizmanika. Pritom je podsjetio kako se u „Evangelii Gaudium – Radost evanđelja, apostolskoj pobudnica pape Franje govori o mogućim pomacima pred izazovima u današnjem svijetu. U svojoj pobudnici papa Franjo izrekao je što bi trebalo raditi na području nove kateheze jer je danas ugrožen prijenos vjere iz obitelji. U današnjem urbanom svijetu čovjek izabire ono što mu se nudi i sve se više dovodi u pitanje vjera starijih. Najveća trauma današnjice je rascjep vjere i kulture. Kateheza time postaje glavna poluga u obnovi župne zajednice. Narod koji je danas biblijski neishranjen snižava kriterije i razvodnjava vjeru pri čemu se posebno ističe značaj župne kateheze. Crkva treba postati ne defanzivna, već misionarska, treba izlaziti na periferiju siromašnima i distanciranima. Crkva svoju introvertiranost treba rješavati širenjem radosti i bavljenjem ljudima, a ne samom sobom. Sve što nema čvrste temelje ruši agresivni sekularizam pa u društvo trebamo unositi duhovne evanđeoske vrednote novim dinamizmom. Iako je važan sadržaj, još je važniji način prenošenja evanđelja. Nadvladajmo pesimizam i budimo odlučni misionari u vršenju župne kateheze, istaknuo je.

Govoreći o katehezi krizmanika, dr. Šutalo je podsjetio kako je već davne 1756. papa Benedikt XIV., u enciklici Ex quo primum govoreći o brojnim i različitim praksama i neujednačenostima vezanim uza sakrament sv. krizme, napisao: „Da se izađe iz ovoga labirinta poteškoća…“. Ovdje možemo primijetiti da se i tada sakrament sv. potvrde gledao kao „labirint poteškoća“ u teologiji i pastoralu. Na europskoj razini, a u posljednje vrijeme i na razini Crkve u našem narodu, sve se više aktualizira govor o sakramentu potvrde, odnosno o učinkovitosti uvelike uložena truda u pripremu za ovaj sakrament. Osim toga, sve je uočljivija pojava da se nakon krizme nemali broj udaljuje od Crkve, ili, točnije rečeno, rjeđe pohađaju nedjeljnu Euharistiju i pristupaju drugim sakramentima, a ponovno se pojavljuju tek prije sklapanja ženidbe. Opaža se: umjesto da se krizmanici više približe Crkvi i uključe u njezino poslanje, oni se praktički udaljuju. Nema sumnje da se tom fenomenu treba pristupiti sasvim odgovorno na teološko-pastoralnoj ali i na praktičnoj razini. Ako samo pogledamo u matice krštenih u župama, primijetit će te da su gotovo svi oni koji su kršteni pristupili i sakramentu potvrde. U našoj se domovinskoj Crkvi, a i ovdje u Njemačkoj, ovaj se sakrament podjeljuje u različitim godinama života, ili posljednje godine osnovne škole ili tijekom pohađanja srednje škole, tj. u prvom ili u drugom razredu srednje. Hrvatski biskupi u „Pastoralnim smjernicama“ dokumenta „Na svetost pozvani“ upućuju na temeljito ispitivanje priprave za potvrdu. Oni ističu kako „pripravu tog sakramenta treba usmjeriti prema odgoju zrelih kršćana koji će u svojim životnim pozivima i situacijama biti svjedoci Krista Uskrsloga i Duha što ga primaju“. Potom je dr. Šutalo postavio nekoliko pitanja: Što je potrebno za dobru pripravu krizmanika kako bi se ostvario njihov cjelovit ljudski i vjerski odgoj; Je li dob pripreme i primanja ovoga sakramenta prikladna za katehezu krizmanika, i kada bi sv. potvrdu trebalo podjeljivati: u vrijeme djetinjstva, adolescencije ili mladenaštva; Postoji li dobro osmišljen projekt kateheze krizmanika, ili je možda posrijedi nedorečen, nesustavan i nerijetko improviziran rad i Zašto kateheze krizmanika i sakrament sv. potvrde ne postižu željene vjersko-odgojne ciljeve? Ovo su samo neka pitanja na koja bi trebali ovdje odgovoriti i koja nas kao pastoralne djelatnike žele potaknuti na još ozbiljniji i temeljitiji pristup ovoj problematici. Stoga je potrebno ponajprije pogledati nastanak i povijesni razvoj ovoga sakramenta kako bismo bolje mogli razumjeti sve ovo što se danas događa, ali i kako bismo mogli ispravno djelovati i doprinijeti boljem pastoralnom djelovanju ondje gdje nas Crkva šalje i gdje nam je povjerila da učinimo sve kako bi ovaj sakrament donio plodove u povjerenom nam stadu.

U trećem predavanju je donio nacrt pastoralno-teološkog modela priprave za sakrament potvrde – „Darovi Duha Svetoga – kršćanski život u darovima Duha“.

U sklopu teme o kršćanskoj slici čovjeka u kontekstu suvremenih izazova doc. Kovač je uvodno istaknula kako je pitanje „Što je čovjek“ staro koliko i sam čovjek te da različiti pristupi i odgovori pokazuju da čovjek pitanje o sebi ne može do kraja sam odgovoriti. U tom smislu teologija kaže da je čovjek nedokučivo otajstvo, jer je stvoren na sliku Božju i zbog toga samo iz svoga praodnosa s Bogom može naslutiti svoje porijeklo, svoju bit te smisao i cilj svoga života. Današnji proces sekularizacije i gubitka osjećaja za transcendenciju s jedne strane, te rapidni razvoj prirodoznanstvenog i tehničkog napretka nepovratno mijenja i poimanje samoga čovjeka. Teologija i navještaj imaju zadatak suočiti se s novim izazovima te unutar promijenjenoga svjetonazora, biblijsko-kršćansku sliku čovjeka iznova učiniti plauzibilnom. Predavačica je konkretizirala suvremene (potencijalno komplementarne) polarnosti u tri izlaganja:

U prvom predavanju „Čovjek između naturalizma i slike Božje“ doc. Kovač je istaknula neke suvremene tendencije koje sve više radikaliziraju pitanje tko je čovjek te potiču teologiju i navještaj da iznova razmisle o čovjeku: razvoj prirodnih i empirijskih znanosti, razvoj preventivne medicine, transhumanizam, pojava virtualne stvarnosti… Posebno se osvrnula na naturalističko poimanje čovjeka, koje prioritet daje čovjekovoj (biološko-psihičkoj) naravi a njegovu duhovnu dimenziju nerijetko smatra sekundarnom. Teologija se ne može zatvoriti pred spoznajama različitih antropologija ukoliko se nastoje se nametnuti kao svetumačeći svjetonazor. S druge strane, teologija se ne sastoji od prikupljanja podataka o čovjeku, nego uvažavajući i spoznaje drugih antropologija, na temelju Božje objave pokušava dati cjelovitu sliku o čovjeku i smislu njegova života. U tom smislu temeljno polazište teologije jest da je čovjek u odnosu prema Bogu: on je Božje stvorenje, kojega je Bog stvorio na svoju sliku, dajući mu time neuništivu vrijednost i dostojanstvo. Iz toga temeljnoga praodnosa čovjeka prema Bogu proizlazi njegova neotuđiva vrijednost kao osobe, koja ne ovisi o njegovim sposobnostima i postignućima, nego spada u njegovu bit kao čovjeka. Konačno, kao privilegirani znak čovjeka kao slike Božje jest njegova darovana sloboda u odgovornosti pred Bogom, koju čovjek ostvaruje kao cjelovito biće a ne tek pojedinim svojim biološko-psihičkim funkcijama.

„Čovjek između samooptimiranja i nužnosti Božje milosti“ bio je naslov drugog predavanja u kojem je doc. Kovač razradila u odnosu čovjekove težnje za sve većim usavršavanjem sebe i nužnosti Božje milosti. Težnja da čovjek sve više razvija sebe i svoju životnu okolinu spada u njegovu narav te bez nje ne bi do sada bilo nikakvoga ostvarenoga napretka. Danas se pak sve više razvija trend ili stil života u kojem čovjek nastoji sve više sam sebe optimirati raznim tehničkim pomagalima i tako nadići svoja ograničenja: poboljšavanjem fizičkih i intelektualnih sposobnosti, jačanjem volje, eficijentnijim radom, povećanjem osjećaja zadovoljstva i sreće, produljenjem trajanja života. Svakako suvremene metode samooptimiranja mogu biti od velike koristi, međutim one postaju upitne onda kada se svode samo na fizičko usavršavanje, kada čovjek načelno ne prihvaća svoju ograničenost, kada želi nadići ono što je za čovjeka „normalno“, kada prijeti opasnost odčovječenja čovjeka. Pojavljuju se pitanja, može li čovjek u konačnici na takav način postići smisao svoga života. Tema samooptimiranja tako postaje pitanje odgovornosti prema samome čovjeku kao čovjeku. S druge strane Božja objava kazuje da čovjek ne mora biti savršen da bi bio vrijedan u Božjim očima. Bog ljubi čovjeka još i više kao grešnika, kojemu bez ikakvih njegovih zasluga daruje spasenje. Zato je u teologiji uz stvorenost druga ključna riječ milost, jer svako Božje djelovanje, Božji odnos ljubavi prema čovjeku i njegovo sebedarje jest milost. Bog čovjeku daje vrijednost i dostojanstvo bez obzira na zasluge, na uspjeh, položaj, ugled… S druge strane Bog zahtijeva čovjekovu suradnju s darovanom milošću u smislu da je čovjek pozvan da se usavršuje, ali ne da postane neki nad-čovjek, nego da sve više postaje sličan Bogu.

U trećem predavanju naslovljenom „Čovjek između pritiska ovostranosti i poziva na vječni život s Bogom“ doc. Kovač je istaknula kako je gubitak osjećaja za transcendenciju te općenito pad vjere u Boga sa sobom povlači sve snažnije opadanje vjere u život nakon smrti. Zato suvremeni čovjek različitim načinima danas želi pobijediti smrt ili je barem ukloniti iz vlastite svijesti ili „odgoditi“ za što kasnije vrijeme svoga života. Možda nikada nisu bile veće mogućnosti niti napori da suvremeni čovjek, koji ima osjećaj da sve može, konačno stane na kraj i samoj smrti. S gubitkom vjere u onostrani život čovjek sve više pada pod „pritisak ovostranosti“. Budući da se nakon smrti se ničemu nada, on sada sve mora doživjeti, sve postići, sve ostvariti. To ga dovodi di iskustva „trajnoga nedostatka“ jer uvijek ima još nešto što nije ostvario, ali i do nestanka solidarnosti, jer u težnji da puninu svoga života „zbije“ u ovozemaljski život svatko živi u konukrenciji prema drugome, boreći se za svoju životnu sreću. Vjera u eshatološku puninu života s Bogom današnjega čovjeka može osloboditi od „stresa“ ovostranosti, dovesti ga do rasterećenijega odnosa prema svome sadašnjemu životu, do relativiziranja sebe i svojih ideala te do opuštenijega načina života, koji u pozadini ima eshatološko obećanje vječnoga života. To mu pomaže da i smrt prihvati kao „normalnu“ činjenicu svoga života, čiju je moć Bog konačno nadvladao, pa čovjek svoju smrt može pretvoriti u „čin potpunoga predanja“ Bogu. No, vjera u vječni život nije samo važna na kraju zemaljskoga života, nego uključjuje i ovaj svijet kao mjesto čovjekova postojanja te pokazuje njegovu važnost za eshatološko dovršenje u Bogu kako čovjekova osobnoga života tako i sveukupne stvorene stvarnosti. Nakon predavanja, a poglavito tijekom završne diskusije u četvrtak 15. ožujka razvila se plodna diskusija.

Duhovno-studijsko putovanje organizirano je u utorak 13. ožujka u Mainz. Sudionici su se imali prigodu upoznati s glasovitom katedralom sv. Martina u Mainzu, te sa crkvom sv. Stjepana u Mainzu u kojoj su su jedinstveni prozori u Njemačkoj glasovitog umjetnika Marca Chagalla, a bili su i u crkvi sv. Augustina, u kojoj je izloženo tijelo pok. kardinala Karla Lehmanna, biskupa Mainza u miru. U večernjim satima toga dana dr. Šutalo je uz pratnju fotografija svjedočio o svom hodočašćenju pješice u Santiago de Compostela, koje je bilo u ljeto 2016.

Misna slavlja tijekom seminara predvodio je dr. vlč. Marko Šutalo, a oprostile su se referentice zajednica Janja Kobaš (Ulm, Ehingen, Laupheim i Biberach) i Stanka Vidačković (Waiblingen i Backnang) zbog skorog odlaska u mirovinu, kojima je delegat vlč. Ivica Komadina zahvalio na svemu što su učinile za svoje sunarodnjake – Hrvate katolike u tim zajednicama. Zahvalio je i svim sudionicima na odazivu te ih je pozvao na seminar i sljedeće godine. Na seminaru su u srijedu 14. ožujka bile i sestre milosrdnice s. Marinka Odrljin i s. Dubravka Žuro iz St. Augustina kod Bonna, koje djeluju u samostanu „Steyler Missionare“ (Družba Božje Riječi). S. Žuro djeluje i u pastoralu u HKM Köln.

Tekst i snimke: Adolf Polegubić

Najave
Kroatenseelsorge