| Predvodeći misu na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo u srijedu 15. kolovoza u marijanskom svetištu Majke naših stradanja u Gori, sisački biskup Vlado Košić poručio je: „S Bogom je sve moguće! Božji su ljudi, uči nas tome Marija, uvijek optimisti“. |
Na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, u srijedu 15. kolovoza, u marijanskom svetištu Majke naših stradanja u Gori svečano misno slavlje predvodio je sisački biskup Vlado Košić. U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, rektor svetišta preč. Paško Glasnović, koji je na početku i pozdravio sve okupljene, te svećenici Petrinjskoga i Glinskoga dekanata. Blagdanskom slavlju nazočilo je nekoliko tisuća hodočasnika, od kojih je dio pristigao pješice iz tri petrinjske župe te iz Gline, a nazočni su bili i predstavnici gradskih i županijskih vlasti.
U homiliji, govoreći o ovome blagdanu, biskup je rekao kako je bitna upravo riječ „uznesenje“ jer „promatramo Mariju i njezinu konačnu proslavu u Bogu“. „Nama je Marija neizmjerno važna jer ona je majka našega Spasitelja, ali ona je i naša zagovornica, naš uzor u vjeri. Ali i još više! Ona i sada u nebeskoj slavi majčinski ljubi Crkvu (LG 65) i svojom moćnom ljubavlju utječe na naše putove, na naš sadašnji život. Smijemo čak i to reći: bez nje bili bismo izgubljeni jer ona je kompas, putokaz, ona je vrelo radosti i nježna majčinska ruka nad svakim od nas, koja nas usmjeruje da se na putu života ne izgubimo, da na kraju dođemo – pa i preko lutanja, padova i kroz vlastite rane – do našeg životnog cilja. Ona je to uspjela jedino Božjom milošću. I kad ju danas promatramo Uznesenu u nebesku slavu, znamo, to je Bog njoj učinio, ta velika djela. No, ona je bila ponizna službenica Gospodnja i surađivala je s Božjom milošću. Sve su to poruke i za nas, da Djevicu i mi nasljedujemo“, ustvrdio je biskup.
Govoreći o Marijinim odlikama koje vjernicima mogu biti primjer i poticaj, biskup je ponajprije istaknuo kako je ona bila žena velike i duboke vjere te bezgraničnog pouzdanja i povjerenja u Gospodina. Govoreći o Mariji kao ženi, supruzi i majci, uzoru obitelji i Majci boli, biskup je istaknuo: „Marija je živjela u obitelji i zato je zajedno sa svetim Josipom uzor svete obitelji. Obitelj je ono svetište gdje se rađaju i podižu djeca, a to znači ljudi. Prva iskustva svaki čovjek kao malo dijete stječe u obitelji. Stoga je obitelj toliko važna. Znali su to i znaju i oni kojima nije stalo do čovjeka pa su napadali, razarali i slabili obitelj u svakom pogledu. Naš bl. Alojzije rekao je da nema zdravog naroda bez zdravih, snažnih i sretnih obitelji. A kako naše obitelji mogu biti takve? Prije svega ako se oslanjaju na Boga, ako poštuju Božje zapovijedi, supružnici njeguju bračnu vjernost, prihvaćaju djecu kao Božji dar i otvoreni su brojnom potomstvu, ako odgajaju djecu u pobožnosti i pružaju im prvenstveno primjer vlastitog vjerničkog života, poštujući svetost nedjelje tako da slave misu, ustrajni u molitvi vlastitoj i zajedničkoj, posebno obiteljskoj, u poštivanju svakoga čovjeka, gledajući u svakome brata i sestru i pomažući svima, posebno potrebitima, siromašnima, bolesnima, osamljenima. Kako je lijepo kada krizmanici mogu reći, i za svoje kumove a posebno za svoje roditelje: moj tata i moja mama svake nedjelje idu na misu, svaki se dan mole i vole i pomažu sve ljude kao svoju braću! Marija je također nosila svoj križ, svoje boli, svoje žalosti. Ona je i Majka boli, mi smo ju ovdje u Gori prozvali Majkom naših stradanja. Svjesni da se samo po križu dolazi do uskrsnuća, molimo nju, koja je nosila patnje i sa svojim Sinom supatila, da i nama pomogne da shvatimo križ i nosimo ga da bismo bili s njom i u nebeskoj proslavi“.
Govoreći o pročitanom Evanđelju po Luki gdje Elizabeta pozdravlja Mariju koja joj je došla u pohod prije nego će roditi: „blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina“, biskup je rekao kako je Marija, sve što joj je Bog činio, prebirala u svome srcu, razmišljala je o velikim djelima koja joj je Gospodin učinio i vjerovala mu je. „To Mariju čini drukčijom od svih ljudi na ovome svijetu. Svi mi doživljavamo ovo i ono u životu, veće i manje znakove Božje dobrote i ljubavi, ali sve to brzo zaboravljamo jer nam često nedostaje da – povjerujemo da će Bog sve ispuniti, da se ne smijemo prepustiti očaju, beznađu, tuzi i depresiji. S Bogom je sve moguće! Božji su ljudi, uči nas tome Marija, uvijek optimisti. Ako naime vjerujemo, sve je moguće… dakako Bogu ne nama, ali Bogu povjerovati znači poći u nepoznato, ali ne u nešto nepostojeće ili besmisleno. Da je zapravo s Bogom najljepše hoditi kroz život, sama Marija potvrđuje pred Elizabetom svojom pjesmom ‚Veliča duša moja Gospodina!'“ „Doista, previše je crnila i negativnosti u našem društvu, ali često i u našim pojedinačnim životima. Današnji blagdan Marijina Uznesenja na nebo poziv je da se okrenemo vedroj budućnosti koju nam ona pokazuje i da hrabro i s povjerenjem i mi kročimo ovom zemljom izgrađujući ju u svjetlu Kristova uskrsnuća, obnavljajući ju svojom ljubavlju, ulažući same sebe do kraja za Krista i njegovu proslave“, poručio je biskup okupljenima te zaključio propovijed molitvom Bl. Djevici koju je napisao i izrekao na dan proglašenja dogme o Marijinu Uznesenju, 1. studenoga 1950. godine, papa Pio XII.
Misno slavlje animirao je Mješoviti župni zbor iz petrinjske župe Preobraženja Gospodnjeg, a proslavi je prethodila trodnevna duhovna priprava koju je predvodio generalni vikar mons. Cvitkušić. (IKA)
