EINSIDELN: Dvodnevni molitveno-pokornički susret hrvatskih katolika s čudotvornom Crnom Gospom

U subotu 22. i u nedjelju 23. lipnja 2019., katoličke Hrvatice i Hrvati iz Švicarske i susjednih joj zemalja, okupili su se po 53. put oko čudotvorne Gospe u Einsiedelnu.

Unatoč nepovoljnim vremenskim prognozama za subotu, brojni hrvatski hodočasnici su, već od ranih popodnevnih sati, počeli pristizati kako bi sudjelovali u cjelokupnom programu – od proslave sakramenta pomirenja (svete ispovijedi) u 15.00, do svečanog euharistijskog slavlja u 19.00 sati.

Pobožnost križnoga puta, koja je duboko ukorijenjena u hrvatsko vjerničko biće, i ove godine je bila iznimno dobro posjećena. Stotine hrvatskih hodočasnika, pristiglih iz svih dijelova Švicarske i susjednih joj zemalja, pobožno su koračali za križem uz Kalvariju pored svetišta, djelatno sudjelujući (molitvom i pjesmom) u ovoj prekrasnoj, tradicijskoj pobožnosti. Svečano euharistijsko slavlje u Gospinoj bazilici u 19.00 sati predvodio je duhovni pastir iz domovine mons. Petar Palić, hvarsko-viško-brački biskup. Prigodne pozdravne proslove izrekli su nacionalni koordinator hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj fra Branko Radoš i opat samostana mons. Urban Federer. Biskup Petar je u svojoj subotnjoj proipovijedi nastojao ohrabriti i potaknuti hrvatske hodočasnike na ustrajnost u pradjedovskoj vjeri, slušanje i pokušaj življenja Božje riječi, uzdajući se u Božju providnost. Pritom je naglasio kako je glavna zadaća Kristovih učenika bila njihova usmjerenost na Božju Riječ, koja će nužno nadahnjivati i usmjeravati njihov život.

Od površna ateizma i sladunjave vjere – nema gorega

Gospodin nam je u nedjelju podario prekrasan, sunčan dan. Ispovjednici su već od 10.00 sati bili u ispovjedaonicama – spremni prihvatiti pokornike i s njima radosno proslaviti sakrament pomirenja. U 11.00 sati je biskup Palić, sukladno već ustaljenoj pastoralnoj i programskoj praksi, u Kazališnoj dvorani održao zanimljivo i veoma poučno predavanje na temu: «Vjerujem u jednu svetu, katoličku i apostolsku Crkvu». Predavač je, između ostaloga, naglasio kako u današnjem vremenu u kojem mi živimo vjera nije sama po sebi razumljiva. Ne možemo, naime, više podrazumijevati da smo svi kršćani. Ne možemo podrazumijevati da svi sve znaju o kršćanstvu. Ne možemo više podrazumijevati da će ljudi prihvaćati kao gotovu i vječnu istinu govor nas svećenika ili vjeroučitelja u školi. Ne možemo više podrazumijevati da je u društvu u kojemu živimo jedina norma ponašanja etika rođena iz kršćanskog načina razmišljanja. Ne možemo više podrazumijevati da će parlamenti donositi zakone u skladu s kršćanskim moralnim načelima. Jednom riječju rečeno: vjera nije više sama po sebi razumljiva i ne može ju se više uzeti zdravo za gotovo; negdje je čak vjera i zanijekana. Danas se nalazimo u situaciji krize vjere. Ugledni psihoterapeut, liječnik i teolog dr. Manfred Lutz u svojoj knjizi «Bog – mala povijest Najvećega», opisuje situaciju vjernika danas: «Vjernici, međutim, najveći dio svoga života žive tako kao da Boga zapravo i nema… Religija mnogima danas predstavlja: dosadan svečarski nagovor, katkada dosadnu dječju misu, ponekad stanovitu vrstu usiljene humanosti.» I zaključuje: «Nema, naime, gorega od površna ateizma i od sladunjave vjere.» O situaciji u kojoj se nalazimo danas može se čuti i ovakvo razmišljanje: „Današnji kršćanin vjeruje. Ali, nekako ga baš ne zanima što on uopće vjeruje. Sigurno, on vjeruje u Boga. Ali, tko je zapravo taj Bog, to se baš ne može točno utvrditi. On vjeruje u Isusa Krista. Ali to s njegovom bogočovječnošću,
s njegovom otkupiteljskom smrću za nas, o tome se na taj način više ne može govoriti. On vjeruje u život, o kojemu je taj Isus govorio. Ali to s rajem i paklom, s uskim putom i malim vratima, to je prijeteća poruka, koja ne odgovara Božjoj ljubavi prema nama.“
Situacija u našem, hrvatskom društvenom i crkvenom okruženju, naglasio je biskup, nije puno drukčija. U svom tradicijskom, crkveno posloženom obliku vjera postaje slabija. Bez obzira na visoki postotak (87.83%) žitelja Hrvatske koji se izjašnjavaju katolicima, treba veoma otvoreno reći da taj postotak ne odgovara postotku onih koji žive vjerničkim životom. Vjera, povezana s crkvenim okruženjem i jasnim oblikom izražavanja, slabi. Pokušava ju se odvojiti od crkvenoga okruženja povjeravajući pojedincu njezino oblikovanje. Time vjera ulazi u prostor individualizacije pod geslom: sam sebi krojim svoju vjeru. Na taj način vjera nije više cjelokupnost vrijednosti, običaja i propisa za pojedinca, nego pojedinac bira iz ponude vjere i vjerâ ono što njemu u njegovom životnom kontekstu najbolje odgovara i koristi. Na taj način vjera izlazi na tržište i postaje ponuda, koju oblikuje potražnja.
Istodobno se težnja prema vjeri u cjelokupnosti života iz pozadine pomiče u pojedine životne situacije. Iz vjere tako nastaje religioznost i u nastavku spiritualiziranje. Pojedina područja se pune religiozno i kao takva bivaju religiozno označena, dok se ostala vjeri teško otvaraju. U rastućoj usmjernosti na ovostrano, religiju se smatra potrebnom za uređenje zemaljskoga života, a ne onostranosti. Ovako promatrano vjera i religija ostaju na ovom ovozemljaskom «već», ali su veoma daleko od onoga eshatološkog «još ne». Posebna tema za razmišljanje u kontekstu vjere jest i jaki tradicionalizam na našim prostorima. Tradicija je u Crkvi bitna. Ona je znak kontinuiteta. Ali ako se bit tradicije ograniči samo na puko obdržavanje prošlog i inzistiranje na tome, bez traženja pravog smisla toga u današnjici, onda smo u opasnosti pretvoriti i obrede i slavlja u svojoj vjeri u puku magiju.
Tako vjera poprima drukčiji oblik: na nju se više ne gleda kao na snagu koja bi trebala oblikovati čovjeka, nego prelazi u religiozni oblik koji proizlazi iz života i potrebe za uređenjem života. Tako gledano, vjera je za mnoge nepotrebna, ali ju se ipak koristi u nevolji i jačanju života. Religijske vrednote se uzimaju u obzir samo onda ako životu daju neku posebnost ili ako mogu biti od konkretne pomoći. Tako vjera nije nešto apsolutno, nego relativno i upravo se u toj svojoj relativnosti predstavlja mladim ljudima. Vjera je milost. Međutim, vjera je i čovjekov odgovor na milost, na Božju naklonost, na objavljenu Božju ljubav. Vjera u Isusa Krista uključuje uvjerenje, da je Isus Krist Mesija i Sin Božji, da je umro i uskrsnuo i da će ponovno doći u slavi, suditi žive i mrtve. Vjera je, dakle, prihvaćanje razuma, prihvaćanje koje počiva na Božjoj Riječi, koja će ispuniti obećanja, te na taj način ona uključuje nadu i povjerenje u Boga. Potreban je osoban pristup s punom sviješću prihvaćanja svega onoga što nam Crkva, iako je grješna, naviješta, svjedoči, uči. Stoga je potrebna nova evangelizacija svih nas koji smo članovi Crkve. Evangelizacija nas samih. Iz toga će se roditi i evangelizacija drugih.

Naša povijest (nacionalna i crkvena!) – povijest je zdravoga inata, poslovične žilavosti, zadivljujuće odlučnosti i postojane vjere

Vrhunac hodočašća bila je nedjeljna sveta misa u kojoj je sudjelovalo oko tri tisuće katoličkih Hrvatica i Hrvata. Na početku euharistijskoga slavlja i kratkog pozdravnog proslova nacionalnog koordinatora fra Branka Radoša, hrvatske hodočasnike je, u ime samostanske zajednice i Hodočasničkog ureda Gospina svetišta u Einsiedelnu, pozdravio P. Lorenz Moser. Među hodočasnicima je bila i hrvatska veleposlanica u Švicarskoj gospođa Andrea Bekić. Koordinator je u pozdravnom slovu napomenuo: «Hrvatska je povijest, kao i povijest većine malih naroda, obilježena mnogim teškim i neizvjesnim trenutcima. Više je bilo razloga za suze, negoli za smijeh. Češće nam je nad glavom bilo oblačno, negoli sunčano. Umjesto napretka i prosperiteta, gledali smo kako preživjeti. To je povijest muke, borbe i nevolje. No, istodobno je to povijest i zdravog inata, žilavosti, odlučnosti i vjere. Prozvani smo i »predziđem kršćanstva« jer su naši predci nerijetko bili na braniku boreći se za »krst časni i slobodu zlatnu«. Vjerovali su i kad nikakve nade više nije bilo, pobjeđivali kad je sve upućivalo na suprotno i ustajali kad su mnogi mislili da su već pokopani. Europskoj i svjetskoj uljudbi darovali smo puno velikih ljudi: umjetnika, znanstvenika, boraca, sportaša. Svjedočili smo tome i prije godinu dana. Podarili smo puno više nego li je bilo za očekivati, više nego li je naša stvarna veličina. Preživljavali smo i opstajali ipak ne prvenstveno svojom snagom, nego Božjom brigom. Nit prema Bogu koju nikada nismo prekinuli bila je i ostala Blažena Djevica Marija. I danas kao vjerna djeca punimo njena svetišta diljem Lijepe naše, druge nam domovine Bosne i Hercegovine i čitave kugle zemaljske. Iako opterećeni slabostima i grijesima – u prošlosti i sadašnjosti – ne možemo zanijekati da smo se kao narod uvijek utjecali Gospi za pomoć i prosili njen moćni zagovor». Promišljajući nedjeljno evanđelje, Biskup Petar je u propovijedi naglasio važnost da znamo prihvatiti ne samo Isusa i Isusov put, nego i njegovo trpljenje. A time, nasljedujući Krista i svoj križ, svoje trpljenje. „Hoće li tko za mnom neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima svoj križ i neka ide za mnom (Lk, 9, 23). Liturgijskim pjevanjem misijskih zborova iz HKM Züricha, Luzerna, St. Gallena, Aargau-a oba dana je ravnala prof. Jelena Kučak Vujnović, misijska suradnica iz St. Gallena, dok je za orguljama bio gosp. Ivo Maduna.

Fra Niko Leutar

Tekst i snimke: www.facebook.com/hrvatskainozemnapastva