Živio jednom čovjek koji je imao petoro djece. Svaki dan se žalio Bogu na težak život i na loše ljude koji ga okružuju. Uvijek je za probleme krivio Boga. Govorio bi: „Zašto si, Bože, dopustio ovo, zašto si dopustio ono, zašto ne kazniš zle ljude, zašto ne očistiš zemlju od: kradljivaca, lažljivaca, silovatelja, ubojica, prevaranata…, tako da možemo u miru živjeti. Zašto Bože nešto ne poduzmeš?“ 
Jednoga dana odluči ga Bog posjetiti i zamoliti ga da mu pomogne očistiti zemlju od „loših” ljudi. Pozdravi ga i reče mu: – Teško mi je slušati kako svaki dan mene za sve kriviš i optužuješ, zato imam prijedlog i molbu za tebe. Molim te, ti pomozi meni, a ja ću zauzvrat očistiti zemlju od loših i zlih ljudi. Čovjek sav sretan uzvikne: „Reci što trebam učiniti, sve ću učiniti, samo da mogu u miru živjeti.“ Bog reče: „Moram od tvojih petoro djece izabrati četvero za raj, a samo jedno za pakao. Tebi prepuštam da izabereš, koje od njih želiš poslati u pakao. Čovjek sav izbezumljen reče: „Pa kako bi ja to mogao, kako ću izabrati između svoje djece kad su mi svi isti, sve ih volim, svi su mi jednako dragi!?! Kakav si ti to Bog? Kako uopće možeš od mene tražiti takve grozote? Ja to ne mogu… Ne želim…” Bog se nasmiješi i reče: „Ja ću ti pomoći da izabereš. Najstarija tvoja kćer je dosta neposlušna i ne možemo je nazvati dobrom djevojkom. S njom imaš najviše problema. Hoćeš li da nju pošaljemo u pakao?“ „NE!”, odgovori čovjek, „nee, i ona je moje dijete, i nju volim, nema veze sto je zločesta, što je neposlušna, da je najgora, da je najlošija na svijetu, ma da je i ubila nekoga ona je moje dijete i volim je kao i drugu djecu. Iako mi nije drago što je takva, volio bi da je bolja, ali ne želim je se odreći, jer je MOJE DIJETE. Ne traži od mene da žrtvujem svoje dijete. Ja kao otac to ne mogu i ne želim birati. Volim svu svoju djecu, pa i ovu iako je neposlušna!” Bog ga zagrli i reče: „Drago mi je što tako razmišljaš i što voliš jednako svoju djecu, i onu dobru i onu manje dobru! Znaš, tako je i meni. Teško mi je očistiti zemlju jer ste svi vi moja djeca i sve vas volim: i dobre i loše. I ja kao OTAC, volio bih da su mi sva djeca dobra, ali na žalost nisu. Zar ja kao otac mogu dignuti ruke od njih? Kako ti nisi mogao birati između svoje djece, tako ne mogu ni ja. Čovjek se zamisli nad tim riječima, i duboko posrami sto je sve ove godine krivio Boga, pitajući se zašto ne uništi loše ljude.
Izvor: www.katehetski-nadbiskupija-split.net
