KBF Đakovo
Bježati od žalosnih osoba bio bi nemilosrdan čin našeg egoizma i komocije.
Uvijek je opasno donositi generalne sudove, ali u jednom takvom svi ćemo se složiti: nema čovjeka koji nije iskusio žalost. Društvena i poslovna nepriznatost, gubitak radnoga mjesta, dijagnoza opake bolesti, a na poseban način smrt drage osobe, tek su neki od događaja koji čovjeka začas porinu u svijet žalosti. Žalost tim više postaje veća i teža, gotovo nepodnošljiva, kad čovjek počne uviđati da je u njoj prepušten sebi, sam, bez ičije utjehe — ili zato što nema nikoga da ga utješi, ili zato što je utjeha koja mu se nudi posve promašena. Ovakvih iskustava, čini se, sve je više i više.
Utjeha kao zaobilaženje tuđe žalosti
Kao što je nekoć cijelo društvo bježalo od gubavaca i gledalo kako ih što sigurnije izolirati, na sličan se način današnje društvo zna odnositi prema tužnim osobama. Usuđujemo se reći da su one danas među najneprihvaćenijim osobama u društvu — oni od kojih ljudi bježe i pred čijom boli zatvaraju oči. Za žalosnu osobu danas se nema puno vremena, nastoji ju se izbjeći, ne pozivati na druženja i okupljanja. Njena prisutnost nagriza lijepo ozračje i osobnu komociju, ne donosi nikakvu korist i ne nudi ništa zanimljivo. Takva osoba i sama vrlo brzo shvati da se njezin očaj povećava upravo zbog toga što u trenutcima njena žalovanja mnogi, ako ne i svi, koji su još do jučer bili tu, kao da odjednom nestaju i zaboravljaju na stara druženja i bliskost.
S druge strane, utjehe koje se danas iskazuju i nisu utjehe, jer zapravo zaobilaze tuđu žalost. Ovdje ćemo kratko ukazati na takve utjehe koje redovito susrećemo. Utjeha kao banaliziranje tuđe žalosti („Znam kako ti je, ali meni je još teže…“); utjeha kao sažalijevanje nad tuđom žalosti („Ja ne znam kako bih mogao živjeti da mi se dogodi to što se tebi dogodilo…“); utjeha kao razrjeđivanje tuđe žalosti („Vrijeme liječi sve rane, proći će, otputuj negdje i ne misli na tugu…“); utjeha kao osuda tuđe žalosti („Žao mi je što ti se to dogodilo, ali zašto nisi postupio drukčije…“). Ovo su samo neke inačice jeftinih i brzih utjeha, koje produbljuju čovjekov očaj i tjeraju ga da pokuša još jedino što je preostalo — kupiti utjehu, koju mu nudi rastući broj sumnjivih iscjelitelja i terapeuta. Razvidno je da žalosne osobe bez utjehe sigurno postaju još tužnije, ponavljajući riječi psalmista: „Ruganje mi slomilo srce i klonuh; čekao sam da se tko sažali nada mnom, ali ga ne bi; i da me tko utješi, ali ga ne nađoh“ (Ps 69, 31).
Začeće prave utjehe
Ono što navedene primjere pružanja utjehe čini jeftinim, jest njihovo polazište — uvjerenje da se utjeha daje riječima. Sveto pismo pokazuje nam posve drugi put, koji ćemo ovdje osvijetliti Knjigom o Jobu, u kojoj se opisuju kušnje i nevolje toga starozavjetnog pravednika i jednog od najžalosnijih likova povijesti spasenja. Nakon što je praktično sve izgubio, trojica prijatelja dolaze da ga tješe. „A kad su izdaleka upravili oči na njega, nisu ga prepoznali. Tad udariše u plač; svaki razdrije svoju haljinu i prosu prah po glavi. Potom sjedoše kraj njega na zemlju i ostadoše sedam dana i sedam noći. Nijedan mu ne progovori ni riječi, jer vidješe da je velika njegova bol“ (Job 2, 12-13). Ipak, nakon sedam dana provedenih u šutnji, prijatelji se odlučuju riječima utješiti Joba. To se pokazalo kao posve krivi put, zbog čega Job postaje još nervozniji i očajniji, pa im uzvraća: „Koliko se takvih naslušah besjeda, kako ste mi svi vi mučni tješioci! Ima li kraja tim riječima ispraznim?“ (Job 16, 2-3).
Nasuprot velikoj žalosti, riječi slabo služe utjesi, jer će prije produbiti čovjekovu tjeskobu nego mu olakšati muke. Trenutak u kojem se sigurno začinje prava utjeha, koja grije čovjekovo srce i upravlja ga prema nadi, jest sudjelovanje u šutnji ožalošćenoga. To je lekcija koju nam daju Jobovi prijatelji. Doći ožalošćenome, sjesti kraj njega, šutjeti s njim i pred njim, i tako s njim putovati svim etapama žalosti, ono je najbolje i najmilosrdnije što možemo i trebamo učiniti za žalosnu osobu koju nam Bog stavlja na životni put.
Bog ljudima dolazi preko ljudi
Dakako, svi znamo da postoje snažne duhovne osobe koje imaju dar svojim riječima utješiti drugoga. Međutim, nismo svi takvi umjetnici utjehe, ali baš svi možemo poduhvatiti žalost drugih svojom blizinom i šutnjom, koje će drugome dati prostor i vrijeme da šuti u svojoj tuzi, da plače u svojoj nemoći, da govori u svome beznađu i tako čisti svoje rane, otkrivajući da u svojoj nutrini, uz sve žalosne osjećaje, postoji i svjetlo Duha Svetoga, Tješitelja i Životvorca. Bježati od žalosnih osoba bio bi nemilosrdan čin našeg egoizma i komocije. Ispričavati se da nemamo vremena bila bi laž kojom bismo prekrili pravu istinu – da zapravo nemamo milosrđa, srca i ljubavi za drugoga, ali i još više — da smo zaboravili na Božju blizinu i šutnju u našem životu, koju očima vjere prepoznajemo kao utjehu i snagu koja je nas same nebrojeno puta podigla, a koja sada po nama želi podići i one koji su žalosni oko nas. Jer Otac milosrđa „tješi nas u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog“ (2 Kor 1, 4).
