Duhovno djelo milosrđa „Za žive i mrtve Boga moliti“ na poseban način širi horizont našeg milosrdnog zagrljaja prema svima i svakome, onkraj bilo kakve vremenske ili prostorne granice
U prvom ovogodišnjem promišljanju o duhovnim djelima milosrđa pisao sam o opasnosti „golog humanizma”, u čijem se duhu mogu činiti djela milosrđa, ali bez vjere ili mimo nje. Zato smo se odlučili u protekloj godini prvo predstaviti duhovna djela milosrđa, koja teško mogu biti istinski duhovna ako prethodno nisu oblikovana vjerom u Boga. Posljednje je duhovno djelo milosrđa — za žive i mrtve Boga moliti — na neki način temelj istinskog milosrđa, budući da ono izričito pretpostavlja vjeru u Boga, povjerenje u njegovo djelovanje u svijetu, te tako osvjetljava i tumači važnu pretpostavku svakoga drugoga kršćanskog djela milosrđa.
…da se oslobodimo osjećaja svemoći
Kad nas duhovna baština Crkve poziva da molimo za žive i mrtve, ona nas želi očuvati od lažnog osjećaja svemoći. Onaj koji zna da čini djela milosrđa, koji zna da živi dobrim vjerničkim životom i da je kao takav poželjan u Crkvi i društvu, u opasnosti je da sebe počne doživljavati svemogućim i nezamjenjivim. Moliti Boga za žive i mrtve stoga je i čin priznanja da mi sami nikada ne možemo sve, da nismo u stanju činiti djela milosrđa prema svima i uvijek na nama najbolji mogući način. Čin je to i priznanja da smo možda i zakasnili s milosrđem prema onima koji više nisu s nama. Djela milosrđa koja činimo uvijek ostaju ljudska djela, a to znači ograničena i krhka,
limitirana u vremenu i prostoru, često nesavršena i ranjena vlastitom grešnošću.
Čovjek jednostavno osjeća da postoje bezbrojne situacije na koje ne može utjecati svojim djelima i koja nadilaze njegovu volju i sposobnosti da čini dobro. Poput nekih roditelja, koji se moraju pomiriti da njihova djeca, ulaskom u pubertet ili zrelu dob, više ne žele slušati njihove savjete. Roditelji tako shvaćaju da nisu svemogući i nezamjenjivi savjetnici svojoj djeci. Ono što im tada i uvijek ostaje jest u molitvi svoju djecu predati Bogu i tako se oslobađati osjećaja lažne svemoći.
…da Duh djeluje u nama
„Molitva je, znali mi to ili ne, susret Božje i naše žeđi. Bog je žedan da mi budemo žedni njega“ (KKC, br. 2560). Kao izričaj žeđi za Bogom i ljubavi prema svima koji su Božji, dok molimo, sam Duh djeluje u nama (Rim 8,14—17). Zato ne treba čuditi što se ovo djelo milosrđa na prvi pogled
otkriva kao najpasivnije, kao razoružano i preslabo. Plodovi molitve djelo su Duha u nama koji molimo i u onima za koje molimo. Ti se plodovi ne mogu vidjeti odmah i na opipljivi način, jer su izraz Božjeg otajstvenog, naizgled šutljivog i sporog, ali stvarnog i plodonosnog djelovanja u svijetu. Molitva za druge, zagovorna molitva, najzreliji je oblik ljubavi za druge i zasigurno Bogu najdraža molitva, jer u njoj molimo za druge, iz ljubavi prema drugima i u odgovornosti jedni za druge. Tako bivamo potaknuti i osnaženi za još jaču i pročišćeniju ljubav prema drugima, posebno kroz solidarnost u dobru prema bližnjima i novim djelima milosrđa prema njima.
Posebna ljepota i važnost ovog djela milosrđa ogleda se u činjenici da ga svatko može činiti u bilo kojem trenutku svoga života i neovisno o bilo kojoj uvjetovanosti života. Moliti uvijek mogu svi! Ovo nam djelo uvijek ostaje moguće, i onda kad se osjetimo slabima ili onemogućenima da činimo i druga djela milosrđa, ali i onda kad smo sigurni da je učinjeno ama baš sve što se moglo učiniti s naše strane. Moliti Boga za žive i mrtve znak je vjere da nije gotovo kad mi mislimo da je gotovo, odnosno da Bog može ispuniti sve što je ostalo prazno, izravnati sve što je krivo i nadvladati sve što je razdvojeno.
…da šire vidimo
Prethodna su djela milosrđa usmjerena na pojedine vidove našeg ljudskog postojanja i potiču nas da svoju milosrdnu ljubav usmjerimo prema nekim situacijama ljudske slabosti — prema onima koji su u beznađu i besmislu, prema neukima i grešnima, žalosnima i nevoljnima, prema onima koji su nas povrijedili ili koji unose muku u naš život. Radi se, dakle, o nekim ljudima i o nekim stvarnostima života. Međutim, posljednje duhovno djelo milosrđa na poseban način širi horizont našeg milosrdnog zagrljaja prema svima i svakome, onkraj bilo kakve vremenske ili prostorne granice. Tomu je tako, jer nas ono potiče na molitvu za žive i mrtve, dakle, za sve ljude, iz čega još jednom zorno vidimo da Duh Božji koji djeluje po milosrdnima ne podnosi bilo kakvo isključivanje, ograničavanje ili računicu.
To da Duh djeluje u nama dok molimo znači i da naša molitva, kojom želimo zagrabiti iz vrela Božje dobrote i njome obasuti druge, ima snagu nadići vremenske i prostorne granice. Sve je, dakle, povezano. Molitvom možemo doći do bilo koje osobe, možemo biti na bilo kojem mjestu, njome se možemo uzdići sve do čistilišta, i dobrotom obasuti one koji se u Božjem milosrđu čiste od svih grešnih ožiljaka koji su ostali na njihovoj duši.
Zato molimo Boga za žive i mrtve, molimo uvijek, bez prestanka (1Sol 5,17), da tako budemo još više milosrdni, da prepoznamo svoje mogućnosti i granice, da stvarno budemo povezani sa svima i oslobođeni lažnog osjećaja da naše ja, makar milosrdno i dobro, sve može i treba samo.
