DUHOVNA DJELA MILOSRĐA: Uvredu oprostiti

Budi milosrdan u sjećanju na uvrede koje su ti nanesene, pa ćeš biti milosrdan i za istinski oprost.

Piše: dr. Boris Vulić,
KBF Đakovo

Oprostiti nikad nije lako! To je put koji je uvijek mukotrpan, često dugotrajan i opterećen kušnjama neprihvaćanja ili izigrava­nja oproštenja. Zato se za taj put valja pripraviti dobrim koracima, a ovdje ćemo se osvrnuti na neke od njih koji nam se znaju učiniti nepotrebnima ili na koje više ne mislimo.

Na put opraštanja poći s prijateljem

Svoju ranjivost i krhkost pred boli uvrede nije dovoljno priznati samo sebi. Plodnost opraštanja svakako ovisi i o potpori drugih, od svjetla koje primamo od drugih, a to znači da je veliki blagoslov steći drugoga pred kim možemo ponizno i iskreno priznati da smo povrijeđeni, s kim možemo podijeliti svoju bol i ranjivost vlastita bića. Tako se oslobađamo iz zamka samoće i otuđenja, u koji najradije bježimo kad smo povrijeđeni, jer tamo sve vrijeme možemo ispuniti mislima o veli­čini uvrede i dobro iskovati svoj osvetnički odgovor. U tom zamku nismo imuni od zauzimanja stava nepovjerenja prema svima, nitko se više ne doima sigurnim, jer nas svi mogu uvrijediti. Otud i ona „više nikom ne vjerujem, pa ni svome bratu“… Opraštanje ne ide tim putem, ono računa s potporom drugih, posebno s prijatelj­skom potporom. Ako smo povrijeđeni od drugih, imamo posebnu priliku pravo prijate ljstvo otkriti kao milosrđe, kao svjetlo na kraju tunela, kao prostor u kojem osjećamo svježi zrak supatnje koja bistri istinu i povija rane, koja grije uvrijeđeno srce i jača snagu da nepovjerenje ne može biti stav prema svima i da je ozdravljenje i opraštanje moguće. Na tom tragu otkrivamo i dragocjenost molitve bo­žanskom Prijatelju za one koji su nas povrijedili. Zato na put opraštanja uvijek valja poći s prijateljem, božanskim i ljudskim prijateljem.Putu opraštanja nisu strani bijes i ljutnja. Njima pokazujemo da se ne mirimo s učinjenim zlom i da se ne želimo licemjerno praviti kao da se nije ništa dogodilo. Uzavrelost zbog uvrede pomaže nam da zlo koje nam je učinjeno, ali i onoga koji nam ga je nanio, „maknemo“ iz sebe kako bismo ih mogli bolje sagledati s potrebnim odmakom. No, ovdje se opet va­lja vratiti zamku prijateljstva, u kojem ćemo lakše očuvati našu uzavrelost, bilo od toga da se ona pretvori u novo nasilje, bilo od toga da ju zatomimo jer je tako „jeftinije“ i korisnije. Koliko nam se puta dogodilo da nakon bijesa podijeljenoga u prijatelj­skom razgovoru, trezvenije i mirnije vidimo i uvredu i onoga koji ju nam je nanio, ali i manje žalimo zbog svega onog što smo darovali osobi koja nam je uzvratila uvredom i poniženjem. Bez te mirnoće teško je stvoriti prostor novih prilika za obnovljene odnose s drugima…

Zašto opraštati?

Iako opraštanjem ozdravljamo i sebe, prazan je onaj oprost koji se vodi logikom egoizma, prema kojoj treba oprostiti samo kako bih ja živio ugodnije. Takav bi oprost bio popuštanje iz slabosti. Pravi oprost ne gradi se na slabosti, nego na golemoj duhovnoj snazi – poslušnosti Kristovoj zapovijedi opraštanja: „Praštajte i oprostit će vam se“ (Lk 6,37). A to zajednicu Kristovih učenika određuje kao prostor opraštanja: „Praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti“ (Ef 4,32). Tako smo došli do duhovnog izvora opraštanja, a to je Božja neumorna radost da nam uvijek prašta: „Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš, pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju“ (Ps 103,3). Štoviše, Bog toliko ljubi čovjeka da, praštajući, preuzima na se i muku križa kao objavu pomirenja sa svima: „A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije“ (Rim 5,8). U muci križa Božje oproštenje darovano je svim grešnicima, ne po njihovoj zasluzi već neovisno o njihovu prihvaćanju, iz Bož­je milosrdne ljubavi prema grešniku. Zbog nje se Bog nikad ne umara opraštati nam duge naše, pa i onda kad to ne zaslužujemo, kad to oproštenje ne tražimo i kad ga ne prepoznajemo kao dar. Zbog takve Božje ljubavi ne bismo se ni mi smjeli umoriti tražiti Božje oproštenje (sjetimo li se svake večeri ispita savjesti?), niti se sami umoriti u opraštanju drugima, bez obzira na njihove zasluge ili prihva­ćanje dara oprosta.

Oprostiti, ali ne zaboraviti?

Uvredu oprostiti je, dakle, djelo milosrđa, ne zato što oprostom smirujemo sebe ili njime odgovaramo na nečije zasluge, nego zato što u snazi Božjeg opraštanja nama, onome koji nas je uvrijedio ponizno i milosrdno nosimo dar Božjega oproštenja po kojem je ljubav jača od zla, a svetost moćnija od grešnosti. Jednostavno rečeno, oprostiti znači ponovno pristupiti i prigrliti drugoga kao Krist i tako sa svoje strane prekinuti spiralu novih uvreda i uvrijeđenih. I na kraju, dotaknimo se onoga što gotovo svi znaju reći: Oprostio sam, ali nisam zaboravio. Dakako, nemoguće je izbrisati sjećanje na naneseno zlo. I samo se opraštanje suprotstavlja zaboravu, ako se oprostiti može samo ono što nije zaboravljeno. Ali ako udjeljivanje oprosta podrazumijeva vidjeti drugoga, u njegovoj grešnosti, očima Isusa Krista, onda je umjesto oprostio sam, ali nisam zaboravio, zasigurno bolje reći oprostio sam i zato pamtim na drukčiji način. Dragi čitatelju, budi milosrdan u sje­ćanju na uvrede koje su ti nanesene, pa ćeš biti milo­srdan i za istinski oprost.

Kroatenseelsorge