Prihvatiti sebe kao neukoga kojeg treba poučiti danas je važan zahtjev ovog djela milosrđa.
KBF Đakovo
Nije li šteta „potrošiti“ jednu stranicu ovoga časopisa da kažemo ono s čim se svi slažu — da neuke treba poučiti? Dobro, možda se treba ukazati na misijska nastojanja Crkve da u zemljama tzv. „trećega svijeta“ obrazuje što više ljudi, jer držimo da je tamo najviše neukih. U našem „zapadnom svijetu“ postalo je posve normalno da imamo dobro i visoko obrazovanje, pa se o neukosti u Europi može govoriti u manjoj mjeri, za koju se uvijek nađe način da se popravi. Možda poneki čitatelj očekuje da će ovdje biti govora o tome kako u Europi, iako ima zavidne putove i mogućnosti obrazovanja, ipak postoji velika vjerska nepoučenost, što je zasigurno pridonijelo napuštanju i odbijanju kršćanstva, baš kao i rastu praznovjerja i sektaštva među bogotražiteljima koji kršćanstvo ne poznaju dovoljno dobro. Svi koji misle da bi tako trebalo ispuniti ovu stranicu posve su u pravu. Ipak, takva uobičajena i posve utemeljena očekivanja usmjerila su ovo promišljanje drugim putem. Govori li nam ovo djelo milosrđa još nešto, osim da solidarnom brigom opismenimo nepismene i poučimo one koji svoju vjeru slabo poznaju?
Tko je uistinu neuk?
Tko je uistinu neuk — to je ključno pitanje koje nas uvodi u dubinu i ozbiljnost drugog po redu duhovnog djela milosrđa. Jesu li neuki samo nepismeni? Jesu li to uistinu samo oni koji ne znaju ono što obrazovani znaju? Oni koji još uvijek ne vide ono što mi vidimo? Jesu li neuki takvi samo zato što ne znaju izreći ono za što se ipak ne može utvrditi da ne razumiju? Jesu li neuki zapravo oni koje mi, na temelju kriterija koje sami donosimo, proglašavamo takvima? Usudio bih se reći da su svi oni koje uobičajeno doživljavamo kao neuke zapravo najmanje neuki, da čine manjinu među svim neukima koji postoje u svijetu.
Neuki postaju učitelji
Siguran sam da se među učiteljima, svima onima koji na bilo koji način poučavaju i odgajaju, ne može naći nijedan koji se nije našao u prilici da su mu važniju i jaču lekciju održali upravo oni koje je on trebao informirati i orijentirati. Koji to roditelj nije zastao nad lekcijom jednostavnosti i iskrenosti svoje djece? Koji se nastavnik nije osjetio poučen dobrotom i marljivošću svojih učenika? Koji se profesor nije zadivio žrtvom i upornošću svojih studenata? Koji župnik nije bio pogođen vjerom i hrabrošću svojih župljana? Koji biskup nije mogao učiti od svojih svećenika kako biti bolji otac i pastir? Mudrost Crkve, potvrđena i našim iskustvom, uči nas da se poučavanje ne sastoji u „biti iznad drugoga“, u „dociranju“, u jednostavnom prijenosu znanja i umijeća od onih koji su viši i moćniji na one koji su manji i slabiji. Biti učitelj darovana je sposobnost svakom čovjeku da riječima, gestama, načinom života i svojom osobom pomogne drugima da vide istinu svojim očima, da im pokaže kako razviti vrlinu koja se zove život i da ih uputi na otkrivanje konačnog smisla svega što jest. Tako se biti učitelj posve primiče onome biti duhovan. Zato, paradoksalno, neuki znaju postati prodorniji učitelji najvažnijih životnih lekcija, bolji nasljedovati božanskog učitelja Isusa Krista, koji slavi svoga nebeskog Oca što je evanđelje objavio malenima, a sakrio od mudrih i umnih (Lk 10,21). Djeca postaju učitelji iskrenosti roditeljima koji ih dobro odgajaju, ali su zaboravili biti iskreni jedno drugome. Svojim pitanjima učenici i studenti mogu i najboljim nastavnicima biti učitelji kako se nikad ne valja zapustiti u rutini nastave. Siromašni, ali sretni vjernici uče svećenika da su luksuz i častohleplje isprazni. Pobožni i jednostavni svećenici svojom blizinom, brigom i povjerenjem prema vjernicima živa su lekcija biskupima o stvarnome očinstvu.
Najopasnija kategorija neukih
U evanđeljima susrećemo tri kategorije neukih. Prvu čine oni koji, kao nekoć Petar, ne znaju da su neuki (Mt 16,21-23). Drugu, pak, oni koji, poput Nikodema, znaju da ne znaju, pa stoga traže i pitaju (Iv 3,1-21). Treću kategoriju, u koju možemo ubrojiti zakonoznance Isusova vremena, čine oni koji zbog položaja ili službe znaju da najbolje znaju i ne mogu vjerovati da ne znaju (Lk 5,21). Ta je kategorija najopasnija, jer se takve učitelje teško može poučiti u njihovoj neukosti. Nijedan učitelj nije imun da uživa „docirati“, da sve susrete okrene u korist svojih znanja, da pokaže kako ima zavidno razumijevanje mnogih stvari i da svoje mišljenje baš uvijek postavi kao najispravnije. Šteta što ne znaju da pritom guše odnos povjerenja i ljubavi oko sebe te polako ostaju sami sa svojim (ne)znanjem i taštinom. Prihvatiti sebe kao neukoga kojeg treba poučiti danas je važan zahtjev ovog djela milosrđa. Da, spoznati da sâm, unatoč obrazovanju, jako malo znam i da trebam silne lekcije „neukih“ učitelja koje nose Božju mudrost za moj život. „Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre“ (1Kor 11,26-27). Odgovor na pitanje gdje je više neukih — u Europi ili zemljama „trećeg svijeta“ — i nije tako jednostavan.
