Portal hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj

Portal der kroatischen katholischen Gemeinden in Deutschland

DUHOVNA DJELA MILOSRĐA: Dvoumna savjetovati

 

Piše: dr. Boris Vulić, KBF Đakovo

U duhovnim djelima milosrđa jasnije se prepoznaje sama vjera, odnosno jesmo li svoju ljubav prema čovjeku prethodno oblikovali ljubavlju i povjerenjem prema Bogu u zajednici njegove Crkve.

Na ovom ćemo mjestu tijekom cijele godine promišljati djela milosrđa. Za početak nekoliko misli o djelima milosrđa te o izboru da se ovdje posvetimo duhovnim djelima milosrđa. Evanđelje nas je poučilo da ćemo na posljednjem sudu biti mjereni milosrdnim djelima ljubavi prema siro­mašnima i malenima, koje je sam Krist podigao na razinu konkretnih ges­ta ljubavi prema njemu samome (Mt 25,31—46). Zato je Crkva otpočetka predlagala popise konkretnih djela milosrđa, kao prijevode ljubavi prema Bogu te umijeća posredovanja Božjeg milosrđa u svijetu. Isprva nastaju popisi tjelesnih djela milosrđa, ali se vrlo brzo u njima otkriva i duhovni smisao (Origen, Laktancije, Augustin). Sv. Toma Akvinski donosi popis 7 (sveti broj savršenstva) tjelesnih i 7 duhovnih djela milosrđa, koji se ustalio do danas. U vrijeme reformacije djela milosrđa, kao teološka tema, odlaze u drugi plan, a u modernim vremenima neka su od njih dobro organizirana i institucionalizirana (Caritas). Naši stari zasigurno znaju napamet sva djela milosrđa, a danas im je aktualnost vratio papa Franjo samim Jubilejom milosrđa.

Pogrešnost koncepta „golog humanizma“

Zašto smo odlučili promišljati (samo) duhovna djela? Na to nas je na­g­nao koncept „golog humanizma“ koji se danas pokazuje kao mnogima drago i lako prihvatljivo načelo. Ljubav prema čovjeku treba osamostaliti u odnosu na vjeru u Boga. Nije nam važno što netko vjeruje i u koga vjeruje, važno nam je da čini dobro drugima. Zato, na primjer, netko može raditi u Caritasu, a da to uopće ne prož­me svojom vjerom. No, s duhovnim djelima milosrđa tako ne ide. Ona su ozbiljno okrnjena ako im se pristupi samo s ljubavlju bez vjere, jer traže ne samo našu zauzetost nego nadasve duh razlikovanja i vjernički osjećaj istančanosti za život. Možemo reći, odgovarajući na postavljeno pitanje, da se u duhovnim djelima milosrđa jasnije prepoznaje sama vjera, odnosno jesmo li svoju ljubav prema čovjeku prethodno oblikovali ljubavlju i povjerenjem prema Bogu u zajednici njegove Crkve.

Nesigurnost izbora znak je manjka povjerenja u Boga

Vratimo se sada na prvo duhovno djelo milosrđa – dvoumna savjetovati. Dvouman je onaj čovjek koji dvoji koje odluke donijeti u važnim trenutcima svoga života, a koja će bitno, često i nepovratno, odrediti njegovu budućnost. Život nije lagan i ne igra se po pravilima, te se čovjek nerijetko osjeti umornim i razočaranim pred dvojbama i rizicima. Osjeća se duhovno
siromašan za sučeljavanje sa zahtjevima koje život svako malo stavlja pred njega, a traženje pomoći vidi kao novi izraz svoje slabosti. Nesigurnost izbora često je i znak manjka povjerenja u Boga. Stoga je dvoumna savjetovati prvo djelo milosrđa, jer po njemu bezinteresno susrećemo čovjeka u njegovu duhovnom siromaštvu — beznađu i besmislu, nesigurnosti i paralizi­ranosti — te mu pomažemo, ne bez Bož­je milosti, da se usmjeri prema
obzorjima nade i vjere u Božju prisutnost u ovome svijetu koja daje svjetlo i vraća smisao. Treba reći da se ovo djelo milosrđa odnosi i na one koji su uvijek i u svemu sigurni. I oni su duhovno siromašni, jer su ispunjeni aro­gancijom i ohološću, te je pravo umi­jeće izazvati ih i staviti pred dvojbu…

Umijeće kršćanskog savjetovanja započinje pogledom i šutnjom

Zanimljivo, put Kristova savjetovanja ne počinje govorom, nego pogledom i ljubavlju (Mk 10,17—22). Umijeće kršćanskog savjetovanja započinje pogledom i šutnjom koja dopušta drugome da govori kako bismo ga upoznali iz njega samoga, što je ključni preduvjet našega duhovnog milosrđa prema njemu (vidovnjaci
koji nam prodaju savjete uopće nas ne slušaju, njima treba tek datum našega rođenja). Ovo nas djelo milo­srđa stoga obvezuje da drugome mirno da­rujemo svoje vrijeme i pažnju, da u ljubavi i povjerenju suosjećamo i supatimo s njim. Obvezuje nas da se zaokupimo drugim zbog njega samoga, da se „umorimo“ njime, i onda kad smo imali druge planove. Obvezuje nas i da poštujemo slobodu drugoga, tu svetu granicu savjeta, te da od savjeta ne napravimo profinjeno nametnuti uvjet (kako se često zna dogoditi u našim odnosima). Savjete zato nije dobro tražiti od svakoga (Sir 37,7—15), pogotovo ne od onih koji se naporno nameću kao mudri ili nam se žele dodvoriti pa su tu samo da klimaju glavom („vječni empatičari“).

Tako dolazimo i do drugog koraka savjetovanja – pomoći drugome da zauzme stav Isusa Krista i da njegovim očima sve promatra. Zato je važno izreći što bih ja, vođen istim svjetlom vjere, učinio na mjestu sugovornika. Očito je da u ovom koraku stoji ili pada moja zadivljenost osobom Isusa Krista i moja duhovnost zauzimanja Kristova stava u svom životu. A bez toga nema nijednog istinski kršćanskog djela milosrđa.