Portal hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj

Portal der kroatischen katholischen Gemeinden in Deutschland

Dr. Adolf Polegubić, pastoralni teolog, novinar i pjesnik: Domoljublje podrazumijeva ljubav i suosjećanje za svoje sunarodnjake bez obzira gdje živjeli

Nekada se veličina i vrijednost nečega mogu bolje pojmiti kada ih se promatra s određene „distance“. U tom kontekstu željeli smo na temu hrvatskoga domoljublja razgovarati s nekim tko živi izvan domovine, a sugovornika smo našli u dr. Adolfu Polegubiću.
Dr. Polegubić, pastoralni teolog, novinar i pjesnik, rođen je 1962. u Šibeniku. Osnovnu školu završio je u Banjevcima i Stankovcima, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju, a filozofiju i teologiju u Makarskoj i u Zagrebu. Doktorat iz teologije obranio je 1997. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Beču. Nekoliko je godina radio kao novinar u Glasu Koncila. Od prosinca 2002. glavni je urednik glasila hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj Živa zajednica, koji od rujna 1978. izlazi u izdanju Hrvatskoga dušobrižničkog ureda u Frankfurtu na Majni. Objavio je 20 knjiga iz teologije, književnosti (poezija), novinarstva i humora na hrvatskom i njemačkom jeziku. Član je Društva hrvatskih književnika.

Poštovani, iz iskustva življenja „u iseljeništvu“, što biste rekli da je to domovina?

Jedna od ljepših definicija domovine, da tako kažem, jest da je ona zapravo suodnos između ljudi i prostora. Stoga se domovina odnosi na određeno područje, ali i državu, narod, jezik, vjeru, zavičaj, grad, selo, a i mnogo toga drugoga. Domovina se može shvatiti i puno šire od države, tako da je ona zapravo prostor srca, mjesto gdje se čovjek osjeća ugodno, kod kuće, doma zapravo. U tom kontekstu mogu reći da je domovina za Hrvate, koji žive u Njemačkoj, Republika Hrvatska, Bosna i Hercegovina ili neko drugo područje s kojeg dolaze, ali i, poglavito za mlađe naraštaje Hrvata u Njemačkoj, i Njemačka. Tako da je moguće da Hrvat, kao i ljudi drugih naroda, ima više domovina. Često znamo reći, a to ističu i predstavnici Katoličke Crkve u Njemačkoj, da su Hrvati u hrvatskim katoličkim misijama i zajednicama u Njemačkoj pronašli kutak domovine, prostor srca u kojem se dobro i ugodno osjećaju, i to zahvaljujući domovinskoj Crkvi koja se pobrinula za hrvatsko pastoralno osoblje, a u velikoj mjeri i domaćoj Crkvi u Njemačkoj koja na razne načine podupire djelovanje hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj, a koje su sastavni dio mjesnih nadbiskupija i biskupija u ovoj zemlji. To je prostor u kojem se osjećaju svojima, gdje njeguju svoje duhovne i nacionalne, kulturne i jezične vrijednosti. Domovina i vjera se ponajbolje oblikuje jezikom srca, a to je materinji jezik.

Sv. Pavao kaže svojim ljubljenim Filipljanima da je „domovina naša na nebesima“ (Fil 3,20). No, istodobno sjetit ćemo se da je Isus plakao nad sudbinom Jeruzalema (Lk 19,41). Bismo li onda mogli govoriti o kršćanskom poimanju domoljublja?

U tim se dvama biblijskim tekstovima doista može sažeti odnos kršćanina prema domovini. Prvi se odnosi na prolaznost svega što je na zemlji i iz kršćanske perspektive kršćani će naći trajnu domovinu na nebesima. Ljudski život je hod prema konačnom cilju – vječnoj domovini, kraljevstvu Božjem. No, put do nebeske domovine vodi preko ovozemaljske. Plačući nad sudbinom Jeruzalema, Isus je suosjećao sa svojom zemaljskom domovinom i bilo mu je teško kad je vidio da će se ona naći u teškim prilikama. Stoga se od kršćana očekuje da budu graditelji domovinskog prostora u odgovornosti i suodgovornosti, ali i u okrenutosti prema vječnosti. Stoga im ne može biti svejedno što će biti s njihovom ovozemaljskom domovinom u hodu prema onoj vječnoj.

Uslijed konfuznosti koju je u hrvatski katolički korpus u Bosni i Hercegovini unijela politika, a napose nasljeđe rata iz 1990-ih, mnogi nisu načisto spada li pod domoljublje voljeti samo Hrvatsku ili je moguće i BiH. Što Vi kažete?

Nažalost, nije se teško složiti s Vama: puno je konfuznosti u hrvatski katolički korpus u Bosni i Hercegovini unijela politika, a i nasljeđe rata iz 1990. Moguće je da mnogi nisu načisto spada li pod domoljublje voljeti samo Hrvatsku ili i Bosnu i Hercegovinu. Kod mene nikada nije bilo te dvojbe. Za mene je domoljublje voljeti i Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, zapravo sva ona mjesta gdje žive naši sunarodnjaci, iako sam rođen u Hrvatskoj. Vjerujem da veliki broj naših ljudi to tako doživljava jer ljubav prema svojem narodu prelazi granice država, a da pritom govorim bez ikakvih političkih konotacija. Domoljublje podrazumijeva ljubav i suosjećanje za svoje sunarodnjake bez obzira gdje živjeli. U tom kontekstu sam već u prvom uvodniku Žive zajednice, kad sam postao njezinim glavnim urednikom u prosincu 2002., napisao: „…obećavam da ću učiniti sve, koliko bude u mojoj mogućnosti, kako bih nastavio djelo u službi svojih sunarodnjaka, Hrvata-katolika, u ovoj zemlji (Njemačkoj), bez obzira odakle potječu.“ To jedinstvo našega naroda, bez obzira odakle potječu, ponajbolje se oslikava u našim misijama i zajednicama u Njemačkoj i u svijetu. Uz domovinu Hrvatsku uvijek se ističe i domovina Bosna i Hercegovina. Veliko je djelo domovinske Crkve da je Vijeće Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatsku inozemnu pastvu ostalo zajedničko tijelo obiju biskupskih konferencija. To naše zdravo vjersko i domoljubno jedinstvo desetljećima je stvarano izvan domovine i treba ga svim srcem i snagama očuvati. Svatko prema svojem rođenju u ovom ili onom kraju nosi neke svoje specifičnosti, ali to je naše bogatstvo, a ne nešto što bi nas moglo dijeliti. U tom smislu velika je odgovornost i hrvatskih pastoralnih djelatnika u domovini i inozemstvu da se to i nadalje potiče i očuva. Voljeti svoje uvijek uključuje i poštivanje drugoga i drukčijega. Jedno bez drugoga ne može i ne smije.

Razvidno je kako i Srbi i Bošnjaci svojataju Bosnu i Hercegovinu kao svoj ekskluzivni teritorij. Međutim, za nju kao domovinu jedino mole Hrvati. Kako to komentirate?

Bosna i Hercegovina je osjetljivo područje i ono se ponajbolje razumije srcem, a Hrvati su na povijesnoj vjetrometini toga područja živjeli i preživjeli stoljećima jer su ga voljeli i osjećali ga svojim. Ne mislim da im je bilo lakše u Bosni i Hercegovini puno stoljeća prije, nego je to danas, a ipak su se na tom području održali na svojim ognjištima. Zabrinjava činjenica da danas Hrvati taj prostor napuštaju u tako velikom broju, a tomu je zasigurno puno razloga. Trebalo bi upitati malog čovjeka kako se osjeća i zbog čega odlazi. Sigurno je sve to povezano s nepravdom, nesigurnošću, ali i ekonomskim razlozima. Čovjek ne odlazi s područja u kojem se on i njegova obitelj osjećaju sigurno i zaštićeno. Naša Crkva pritom u Bosni i Hercegovini čini sve što je moguće, ali sve ne ovisi samo o njoj. Konkretna pravednost ostvaruje se kroz pravedne strukture vlasti. Bosna i Hercegovina jest i mora biti i domovina Hrvata koji su u njoj autohtoni i konstitutivni, bez obzira na kojem su dijelu njezina teritorija rođeni i na kojem žive. Oni na to imaju i svoje povijesno i domoljubno pravo. Svako drukčije djelovanje nije dobro jer bi isključivalo druge. U tom smislu je potrebna molitva, ali i konkretno djelovanje na dobrobit Bosne i Hercegovine i svih koji je vole i djeluju na njezino dobro. Volio bih da to tako shvate i prihvate svi koji žive u Bosni i Hercegovini. U tom kontekstu sam za nedavnog boravka u Sarajevu napisao pjesmu o sarajevskoj katedrali: „ (…) u prvoj klupi starica / s krunicom u ruci / moli za ovu zemlju / i ovaj grad.“ Ljubav uvijek mora otvarati prostor dobra i pravednosti za sve, a to za vjernike, dakako, na poseban način uključuje i molitvu na tu nakanu. Bez obzira kojem narodu i kojoj vjeri pripadali.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Josip Vajdner
Katolički tjednik

www.ktabkbih.net