| Bolno je čuti kada se kaže da današnja Hrvatska nije Hrvatska za koju se borilo, kakvu smo željeli i kakvoj smo se nadali |
Zahvalno euharistijsko slavlje za domovinu prigodom spomena na 26. obljetnicu međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske u ponedjeljak 15. siječnja u zagrebačkoj prvostolnici predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. U koncelebraciji bili su kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog mons. Lovro Cindori, rektor Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa preč. Anđelko Košćak, duhovnik vlč. Vlado Razum i odgojitelj u bogosloviji vlč. Ivica Cujzek.
Uvodeći u misno slavlje, biskup Šaško je uz obljetnicu istaknuo, da „spominjući se toga događaja Bogu zahvaljujemo za sve koji su žrtvovali svoju udobnost i bili nesebični, posebno misleći na hrvatske branitelje, na njihove roditelje, udovice i sve članove obitelji. Zahvaljujemo za državne dužnosnike i one koji su u javnim službama radili na dobro domovine; za sve koji su gradili poveznice Hrvatske i svijeta, za Hrvate u domovini i u iseljeništvu, za pripadnike drugih država i naroda koji su se zalagali za istinu. Zahvaljujemo za svetoga Ivana Pavla II., a u svoju molitvu uključujemo i nedavno preminuloga prvog nuncija u Republici Hrvatskoj nadbiskupa Giulija Einaudija“.
Biskup Šaško u homiliji se osvrnuo na misna čitanja koja govore o vlasti, na Saula koji se našao pred dužnošću kralja za koju je bio i nesposoban i nepripremljen i još više od toga. „Nije uspijevao slijediti savjete proroka koji mu je prenosio Božje upute. Razlog je možda bio u tome što su mu se činile nerazumnima, neprikladnima za redoviti tijek ljudskih događaja. U sve to su upletene: osvete, ratovi, osobne ambicije koje prekrivaju dobro naroda. Saul se trudi i misli da dobro vrši povjerene mu zadaće. Ono što je odudaralo od Božjih smjernica trudio se pokriti žrtvom Gospodinu najboljega dijela plijena. Nije shvaćao da Božji plan spasenja njegova naroda traži nešto drugo od materijalnih žrtava, jer takve žrtve na kraju vode u ono isto što se događa kada se sirova, nova zakrpa stavi na staro odijelo ili se novo vino ulije u stari mijeh“.
Govoreći pak o evanđeoskom odlomku iz Marko evanđelja, pojasnio je kako je ono dio cjeline koja govori o pet sukoba između Isusa i vjerskih vlasti: sukobu u odnosu na opraštanje grijeha, u odnosu na blagovanje s grešnicima, u odnosu na post, zatim u odnosu na poštivanje dana Gospodnjega i peti je povezan s ozdravljenjem na dan Gospodnji. Rasprava o postu ima središnje mjesto, a slike o staromu i novomu se odnose na svaku od pet tema.
U tom je kontekstu biskup Šaško postavio pitanje „što današnja Božja riječ govori nama u ovoj prigodi spomena i molitve za domovinu?“, te podsjetio „da smo u vremenu borbe za slobodu doživjeli iskustva svoje slabosti i Božje blizine“. „Tada smo bili iskušavani teretom žrtava, ali i vođeni Božjom riječju i odgovorom poslušnosti. Koliko je nedvojbenih pokazatelja da međunarodno priznanje nije samo plod odnosa političkih i vojnih snaga, nego je istinsko čudo domoljubne umješnosti i spremnosti na žrtvu ljudi koji nisu bili sebični, te Božjih zahvata u srcima ljudi“, jer nastavio je „poput Saula, nismo bili spremni, ali s pouzdanjem u Gospodina toliko je toga moguće, što nas po ljudskome razmišljanju nadilazi“.
Propitkujući sadašnji trenutak, biskup Šaško upozorio je kako je bolno čuti kada se kaže da današnja Hrvatska nije Hrvatska za koju se borilo, kakvu smo željeli i kakvoj smo se nadali. No, podsjetio je „da nas je Božja riječ poučila da je najvažnije osluškivati Boga i biti poslušan Njegovoj volji, u slobodi i velikodušnosti“. „Saul je od toga napravio odmak; počeo je provoditi svoje planove, čak se poigravati obredima i žrtvama, pokušavajući ‚trgovati‘ s Bogom. No, ozračje pohlepe i sebičnosti narušavalo je blizinu s Bogom i više nije razumio što mu Bog govori i nije imao snage slijediti njegov glas koji mu je dolazio po proroku. Slobodu Hrvatske iznjedrila je sloboda ljudi koji su bili toliko slobodni da budu hrabri, ne tražeći ništa zauzvrat, jer – kao što smo vidjeli – ‚zaslužena ljubav‘ ne postoji. Hrvatska je postajala manje takvom svaki put kada je bila zahvaćena pohlepom i sebičnošću, i sve se više od sebe udaljava, kada je vođena takvim pristupom. Ali, što je još pogrešno i zašto nam domovina nije onakva kakvoj se iskrena ljubav prema njoj nadala? Odgovor daje Isus u odnosu staroga i novoga“, rekao je biskup, te upozorio „nažalost, skoro da nema dana da ne primijetimo koliko se želi zadržati staro odijelo, koje se marno čisti, ponosno predstavlja i odijeva i na koje se, gdje se uvidi prigoda i potreba, stavlja nova zakrpa, parajući novo odijelo. Slobodna Hrvatska nastala je u novosti duha koji je sašio i novo ruho. Sada se s toga novog odijela režu pojedini dijelovi, da bi se pokušalo zakrpati staro odijelo, prikazujući ga lijepim i prihvatljivim. A to staro odijelo su dronjci komunističke ideologije koja nije poštovala slobodu ni čovjeka ni naroda, koja je ponižavala ljudsko dostojanstvo i koja je dovela do mogućnosti da se novo hrvatsko odijelo prekraja krvavim rubovima petokrake, da se mjera uzima dubinom masovnih grobnica, da ga se suzuje tjeranjem iz vlastitih domova daleko od Hrvatske, da ga se izglača gusjenicama tenkova, da ga ismijavaju oni koje je velikodušno zaogrnula svojom veličinom“. Biskup je posvijestio kako je rezultat stavljanja tih zakrpa poremećenost i gubitak kriterija i smisla. „Više kao da i ne znamo kakvo je stvarno tijelo i lice Hrvatske, jer se sve može poniziti, obescijeniti i baciti u blato. Mogu se iznijeti najveće neistine da izgledaju prihvatljivo. Više kao da nema razlike između stručnjaka i šarlatana, između sljedbenika ideja i ispraznih čuvara svojih položaja. Na žalost, nema onih koji bi se ispričali za povlastice koje im je pružio komunistički režim; koji im je u dubokoj nepravdi omogućio da se obogate i da se sada predstavljaju kao najveći zagovornici slobode i ljudskih prava. To stavljanje zakrpa traje već dugo, samo što mijenja područja: od političkoga, preko medijskoga do kulturološkoga; krpanje koncima ideologije koju je prije više od dva i pol desetljeća odbacio hrvatski narod, a osobito hrvatski branitelji, vodi u tugu i razočaranost. Ali, to je očito i cilj neisticanja vrijednosti slobodne Hrvatske i obrane koja je natopljena ljubavlju. Umjesto toga radi se na održavanju napetosti koje vraćaju u neku drugu prošlost o kojoj se ništa ne žali rasvijetliti, nego se pokušava podići vrijednost staromu odijelu u kojemu Hrvatska ne može zakoračiti u radost budućega. Vidimo istinske brige, one neposredne koje zadiru u život našega društva; i na prvi pogled se čini da treba dati prevagu: gospodarstvu, tehničkomu napretku, obrazovanju, demografiji, ipak je jasno da to nije moguće bez odgovora o smislu, o odnosu prema otajstvu života. Radosti bez toga nema. To je istinsko odijelo naše domovine, za koje se nadamo da će ga rado i s ponosom odjenuti novi naraštaji, ma koliko ga se željelo učiniti odbojnim“, rekao je, te podsjetio da „naša Hrvatska nije odrpanac. I kada je siromašna i gola, uplakana i ranjena, ona ima svoje trajno odijelo sašiveno od slobode i ljubavi, zaogrnutost Gospodinovim sjajem. Takvu ju gledajmo i molimo da zajedno pomognemo da Hrvatska ostane nalik sebi, kakva se rađala iz ljubavi. Takvu ju imajmo pred očima, ma koliko nas malo bilo, i ne dopustimo da joj se dijelovi toga sjajnog odijela otkidaju i budu rasparani na potrošenome i ružnome odijelu staroga zla. Jer, zlo će uvijek naći za sebe i neko novo ruho“.
Stoga, s iskrenim pouzdanjem, zagovorom se preporučujući blaženomu Alojziju Stepincu, molimo Gospodina da nam pomogne prepoznati njegovu volju i činiti dobro, u novome Kristovu ruhu, rekao je na kraju homilije biskup Šaško. Pjevanjem je misu animirao zbor bogoslova pod ravnanjem mo Miroslava Martinjaka. (IKA)
