Aktualno promišljanje: Onostrani svijet

Svi mi čeznemo za normalnošću. Nakon velikih ograničenja zbog koronavirusa život se polako normalizira. Put do normalnosti je težak. Tako je bilo i s Isusovim učenicima.

Već od Posljednje večere oni su se nalazili u iznimnom stanju. Najprije patnja i smrt njihova dragoga Učitelja, tada nevjerojatno čudo uskrsnuća i konačno Kristova ukazivanja kroz četrdeset dana. Na današnji dan Uzašašća ništa se ne osjeća kao normalnost. Naprotiv! Uskrsli se pojavljuje i želi se oprostiti.
Svetkovina Kristova uzašašća sadrži opis cilja za naš životni put na zemlji. Svi smo mi na putu i imamo naša očekivanja i predodžbe ciljeva koji su važni za naš život. Što se konačno broji? O čemu se stvarno radi? Odlazak uskrslog Gospodina na nebo daje nam odgovor!
Kristovo uzašašće u sebi je bitno povezano s njegovim uskrsnućem od mrtvih. Uskrsnuće Isusovo od mrtvih snagom nebeskoga Oca nije nikakav povratak u zemaljski život. Puno više, Isus je konačno prekoračio prag smrti; njegovo uskrslo tijelo je proslavljeno i ima novi način bivovanja. Iako se on svojima kroz četrdeset dana pokazivao, on ih je pripremao za oproštaj gdje je pred njihovim očima uzašao i nestao pred njihovim pogledima.
Nebo je konačni cilj a ne zemlja! Nebo znači puninu kod Boga, zajedništvo s njim, gledanje njegove slave i zajedništvo s anđelima i svetima.
Isus je pred nama kao čovjek ušao u slavu neba gdje je on sa svojim božanstvom uvijek bio. Njegovo sveto čovještvo u uskrsnuću se preobrazilo i proslavilo. On sada stupa u svoje kraljevstvo i vlada nad živima i mrtvima. Na oproštaju s apostolima obećao je: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta” (Mt 28,20).
Na tim Gospodinovim riječima smijemo i mi graditi. Nema u životu trenutka kroz cijelu ljudsku povijest gdje bi nam Bog bio daleko. Isus Krist Otkupitelj na nevidljiv način ispunja nas svojom skrivenom slavom, nas Crkvu kao zajednicu vjernika. On bi nas htio ispuniti svojom ljubavlju i jednom nas uzeti u kraljevstvo svoga nebeskog Oca.
Živjeti u vjeri na dolazeće Božje kraljevstvo u nebu, ne znači da na ovoj zemlji ne činimo ništa. Isus je svoje apostole i učenike pozvao, da navijeste evanđelje čitavome svijetu, svim narodima i da naviještaju poruku o vječnome životu kod Boga.
Danas kršćanstvo slavi Kristovo uzašašće. To nije povratak prethodnim vremenima i stanjima. Mi osjećamo doduše da jednostavno više neće biti kao prije. Presudne su širom svijeta posljedice koronavirusa. Ipak se nadamo da će odnosi biti“normalni”, kao što je to bilo prije korona krize.
Kristovo uzašašće je za četu Isusovih pristaša kraj njihova prijateljskog vremena i početak nove životne situacije. I ta nova epoha traje do danas. To je vrijeme u kojem mi živimo, vrijeme između prvoga i drugoga Kristova dolaska. Zato je današnja svetkovina od takvoga značenja, iako smo većinom malo toga svjesni. Tu se radi o odnosu Neba i Zemlje, o odnosu ovoga našega zemaljskoga svijeta i drugoga, onostranoga.
Ja polazim od toga da postoji taj drugi svijet, kojega mi zovemo “onostrani”, nebo, vječni život. Ja ne mogu dokazati da njega ima, ali mogu ukazati na to, da je čovječanstvo u svojoj dugoj povijesti s malim iznimkama uvijek vjerovalo u život poslije smrti.
S današnjom svetkovinom dolazi jedno daljnje, odlučujuće iskustvo. Luka, koji je sastavio Djela apostolska, to kaže u jasnim, jednostavnim riječima: Isus se apostolima “poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem.” Za nas kršćane stoji ili pada kršćanska vjera s ovim svjedočanstvom prvih Isusovih učenika. Ako Isus nije uskrsnuo, ako bi njegova smrt bila posljednja riječ nad njegovim životom, tada je kako jednom reče apostol Pavao “uzaludna naša vjera”. I nadodaje: “Ali Krist je uskrsnuo od mrtvih kao Prvorođenac.”
Isus je rekao: Bog je ipak Bog živih! Iako mi ne možemo predočiti kako izgleda život “prijeko”, onostrani svijet nije daleko. On živi kod Boga i stoga nam je sasvim blizu. Zato zahvaljujemo na današnjoj svetkovini.

Fra Jozo Župić