Međunarodni dan primalja – 5. svibnja bio nam je motiv progovoriti o problemu začeća s kojim se danas, nažalost, susreće sve više supružnika. Sugovornicu smo pronašli u mladoj liječnici, specijalizantici ginekologije i opstetricije dr. med. Ani Pecirep.
Liječnica Pecirep rodom je iz Gromiljaka kod Kiseljaka gdje je, kako ističe, imala radost odrasti uz Crkvu i sestre Služavke Maloga Isusa. Rođena je u Fojnici 19. travnja 1989. Osnovnu školu završila je u Gromiljaku, srednju u Kiseljaku, a Medicinski fakultet u Mostaru gdje je u rujnu 2016. diplomirala. Od listopada 2016. djeluje kao liječnik opće prakse u Domu zdravlja Kiseljak, a od studenog iste godine preuzela je također i liječničku brigu u Domu za starije i nemoćne osobe u Brnjacima. Od 2016. aktivni je član Ureda za brak i obitelj pri Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a u rujnu 2017. imenovana je predsjednicom Crvenoga križa općine Kiseljak. U listopadu 2018. započela je specijalizaciju iz ginekologije i opstetricije u Sarajevu.
Poštovana dr. Pecirep, 5. svibnja obilježen je Međunarodni dan primalja, međutim svjedoci smo kako se, nažalost, sve više parova susreće s poteškoćama začeća. Može li se reći kako su danas ti problemi zastupljeniji negoli ranije?
Raduje me da u povodu Međunarodnog dana primalja posvećujemo pozornost primaljama i cijelom timu liječničkog osoblja porodiljstva, jer su oni uz Boga i roditelje prvi suradnici i branitelji života. Ostat će mi uvijek u sjećanju osmijeh i pogled novorođenčeta pri mome prvom radnom iskustvu u porodiljstvu. Doista, najljepše je susresti se s osmijehom i pogledom novorođenčeta! Taj čisti, nevini dječji pogled svakodnevni je dar i ispit savjesti liječnicima i primaljama. Druga radost s kojom se svakodnevno susrećemo jest sreća i ispunjenost majke nakon rođenja djeteta. To nam je danomice svjedočanstvo kako je u ljudsko srce Bog usadio potrebu i želju za životom. No, susrećem se i s problemom kojeg imaju neki bračni parovi, a to je problem neplodnosti. Podsjetimo da je neplodnost bolest reproduktivnog sustava definirana kao izostanak trudnoće nakon dvanaest ili više mjeseci redovitih nezaštićenih odnosa. U suvremeno vrijeme dolazi do porasta neplodnosti. Prije 15-ak godina 15 – 17% parova imalo je probleme s neplodnošću. Danas se slobodno može reći da 20% parova ima problema sa začećem. Neplodnost danas nije rijetka. Kod neplodnosti treba razlikovati primarnu i sekundarnu. Kod primarne ne dolazi uopće do začeća, dok kod sekundarne dođe do začeća, ali organizam iz nekih razloga odbaci taj plod.
Neplodnost ima brojne uzroke, počevši od jednostavnih ka složenijima. Na neplodnost i te kako utječu okolina, način života, vođenje brige o vlastitom zdravlju, prehrana, tjelesne aktivnosti. Još značajniju ulogu ima građa tijela, poremećaj nekih funkcija u tijelu žene i muškarca. Vjerujem da ne treba posebno napominjati kako je najkvalitetnija dob za rađanje između 20. i 30. godine života. No, zbog obveze školovanja i karijere odgađa se vrijeme stupanja u brak, a samim tim se odgađa i rađanje. Jedan od uzroka neplodnosti svakako je stil i način života, osobito spolnog. Nažalost, danas je „in“ prerano stupanje u spolne odnose, a tada ginekološki sustav kod mladih žena može biti nezreo. Nadalje treba reći da je jedan od uzroka neplodnosti često mijenjanje spolnih partnera (tri i više). To je rizik za kasniju neplodnost, ali i cervikovaginalnu patologiju. Kod ovoga mislimo na infekcije, odnosno stradavanje vrata maternice.
Mladi su – osobito u naše vrijeme – otvoreni za sve, pa se dogodi da usvajaju kriva znanja i neispravne navike. Stoga je važno govoriti o ovoj tematici jer nam znanje pomaže u boljoj prevenciji. U svakom slučaju je bolje spriječiti nego liječiti. Treba jasno reći da je do masovnog širenja spolno prenosivih bolesti, pa i onih koje izazivaju neplodnost ili smrt djeteta prije rođenja, naročito došlo zbog toga što je netko davao podršku predbračnim i izvanbračnim odnosima, reklamirajući prezervative kao zaštitu od bolesti. No, reklamom prezervativa ni u jednoj zemlji nije zaustavljen postotak zaraženih, niti je on smanjen. Dapače, time se ubrzalo širenje bolesti.
Može se s pravom ustvrditi kako je maternica strateški organ svake žene, obitelji i naroda. No, maternice su promijenjene i upropaštene čak i s ekološke strane, ako su žene uporabljivale bilo koju vrstu hormona i antihormona protiv rađanja, ili ako je u maternici bilo strano tijelo – žica ili plastika koja se zove spirala, kao i zbog brojnih spolno prenosivih bolesti koje se prenose i preko grješnog sredstva prezervativa. Stoga se može reći da su kod žena danas u 50% slučajeva uzrok neplodnosti infekcije, ožiljci i priraslice, a do toga dolazi zbog ranije izvedenog pobačaja ili zbog gnojenja koje izazove spirala.
Ono što posebno obilježava mentalitet ljudi s naših prostora jest razmišljanje: „Problem je uvijek u ženi.“ Kako komentirate to, i što je možebitni uzrok tomu?
Kada par ima poteškoća sa začećem, obično se uzrok traži u ženi. Muškarcima je teško vjerovati da nešto nije u redu kod njih. Nažalost, naš se mentalitet teško mijenja. Na porodima se zna čuti kako je sreća da je rođeno muško dijete, pa žena ne mora više rađati. Ako je rođena djevojčica, onda se od muškaraca u čekaonici zna čuti kako će probati još jednom pa možda budu imali više sreće.
Ranije sam već rekla kako problem neplodnosti može biti i u muškarcu isto kao i u ženi, međutim svjedoci smo situacija gdje obitelj ne želi čuti pravu istinu, pa se muževljeva obitelj okomi na ženu. Nažalost, još uvijek postoje žene koje doživljavaju takvu vrstu diskriminacije svojih najbližih. Često supruzi dolaze sa svojim suprugama tražeći ginekološku pomoć za ženu, ističući pri tom kako im žena ne može roditi. Dogodi se da se nakon liječničkih pretraga ustvrdi kako je problem u muškarcu.
Na sve nas i te kako utječu okolina, običaji i mentalitet. No, trebalo bi unijeti više vjere u naš mentalitet! Trebalo bi se učiti gledati na stvarnost onako kako je gledao Isus! Tada ne bi bilo najvažnije je li određeni posao radi žena ili muškarac, već kako je to odrađeno. Voljela bih kada bismo svi zajedno doprinijeli tome da kršćanska poruka prožme naš mentalitet!
Možemo li govoriti o minulom ratu kao jednom od uzročnika ovoga problema? Osim bombi i granata, ovdje je stizala i različita hrana…
Rat je svakako donio određene promjene, ako ne izravno, onda svakako neizravno. Dogodile su se određene promjene u društvu. Svakodnevno se suočavamo s poteškoćama koje nam je rat donio. Starije generacije se dobro sjećaju života prije rata i sada. Trgovina nije bilo na svakome koraku, a samim tim je izbor bio dosta manji. Uglavnom se jela domaća hrana, meso od životinja koje su uzgojene u vlastitom kućanstvu, te povrće iz vlastita vrta. Prehrana je jedan od najvažnijih vanjskih čimbenika koji utječe na plodnost, a koji možemo kontrolirati. Znanstveno je dokazano kako način prehrane žene prije i tijekom trudnoće utječe na plodnost, kao i na tijek i ishod trudnoće. Pothranjenost smanjuje plodnost jer smanjen udio tjelesnog masnog tkiva može imati za posljedicu neuredan menstruacijski ciklus. S druge strane, blagi porast tjelesne mase u žena s premalim udjelom tjelesne mase može pospješiti plodnost. Pretilost utječe i na plodnost muškarca. Pretili muškarci, ne samo da proizvode manje sperme, nego u većoj mjeri sjemena tekućina kod njih sadrži abnormalne spermije. Poznato je kako je spermiogram jedan od prvih testova koji se rade kako bi se utvrdilo postoji li kod muškarca problem zbog kojega bi bilo otežano začeće djeteta. Na plodnost muškarca također utječe hrana bogata fitoestrogenima. Podsjetimo da su fitoestrogeni biljni hormoni, slični estrogenima, vrlo prisutni u soji. Ona je opet prisutna u skoro svim paštetama, salamama i mnoštvu drugih prehrambenih proizvoda. U sličnom negativnom smislu djeluje i Bisfenol A koji je zapravo po građi ženski hormon, a oslobađa se iz PET ambalaže. Čak su i tetrapak s mlijekom i mnoge konzerve iznutra obloženi plastikom koja oslobađa Bisfenol A. Nadalje, mesni proizvodi nerijetko sadrže hormone koji su tamo dospjeli preko prehrane. Negdje se čak kravama daju hormoni kako bi imale više mlijeka, a onda ti hormoni štetno djeluju u organizmu onih koji piju takvo mlijeko.
Što sve otežava začeće sa ženske, a što s muške strane?
Govoreći o neplodnosti, s pravom se može ustvrditi kako trećina neplodnosti otpada na ženske uzroke koji mogu biti oštećenja jajovoda, nepostojanje ovulacije, problemi s menstruacijskim ciklusom, endometrioza, miomi, te neke druge anatomske bolesti. Druga trećina neplodnosti otpada na muškarce. Uzroci muške neplodnosti ili smanjene plodnosti su sve češće spolno prenosive bolesti, pušenje, alkoholizam, droga i hrana bogata fitoestrogenima – o čemu smo govorili. Treća trećina neplodnosti je zajednička, tj. povezano i muška i ženska.
Treba priznati da su mnogi zbog grijeha izgubili svoju plodnost. Oko 80% žena koje traže oplodnju u epruveti postalo je neplodno jer su im jajovodi neprohodni zbog spolnih bolesti kao i zbog upala koje je izazvala spirala ili neka druga vrsta abortusa.
Koliku ulogu igra psiha kada je riječ o začeću?
U moderno doba sve se češće spominje i stres kao uzrok neplodnosti. Naime, ženin organizam je „programiran“ na način da izbjegava začeće u vremenima povećanog stresa. Samo lučenje adrenalina i kortizola signalizira tijelu da vremena nisu idealna za začeće i trudnoću, odnosno kako tijelo nije spremno jer se nosi s velikim stresom. Adrenalin otežava organizmu korištenje hormona progesterona koji je ključan u procesu zatrudnjivanja. Istodobno hormoni stresa potiču pretjerano lučenje hormona prolaktina iz hipofize, koji također utječe na neplodnost. Kortizol i drugi hormoni stresa sprječavaju lučenje glavnog spolnog hormona gonadotropin-otpuštajućeg hormona (GnRH), a posljedica toga je izostanak ovulacije. GnRH hormon je važan jer je odgovoran za otpuštanje hormona koji reguliraju ovulaciju i menstruaciju, takozvani luteinzizirajući hormon i folikul stimulirajućeg hormona iz hipofize. GnRH ujedno ometa lučenje drugih važnih hormona – testosterona, estrogena te utječe na seksualno ponašanje. Smanjenje stresa iznimno je važno čak i ako žena uspije začeti, kako bi trudnoću privela kraju uspješno i u zdravom okruženju za bebu.
Nakon što duže vremena supružnici ne mogu začeti dijete, komu se najprije trebaju obratiti?
Razumije se kako će se vjernici uvijek i u svemu obraćati Bogu. No, osim Božje pomoći, u ovoj je situaciji potrebna i pomoć liječnika. Stoga je potrebno obratiti se liječniku, i to tako što će žena potražiti pomoć ginekologa, a muškarac urologa. Nakon toga će uslijediti anamneza, odnosno razgovor koji je u medicini poznat kao važan dijagnostički element. Razgovor se vrši odvojeno, najprije sa suprugom, a onda s muškarcem. Anamneza nam pokazuje koji bi eventualni čimbenik mogao biti uzrok. Zatim slijede jednostavnije pretrage laboratorijski nalazi, mikrobiološko uzimanje obrisaka, UZV pregled te složenije metode. Histeroskopija je jedna bezazlena metoda gdje se iznutra pregleda cervix (vrat maternice) i unutrašnjost maternice kako bi se utvrdilo da je anatomski sve u redu. Određivanje čitavog niza hormona. Kod muškarca se vrši obrada spolnih stanica, sjemene tekućine. Spermiogram je obično jedan od prvih testova koji se rade kako bi se utvrdilo postoji li kod muškarca problem zbog kojeg je otežano začeće djeteta.
Iz Vašeg iskustva, koliko je za supružnike iscrpan taj proces?
Treba priznati da je ovo jako iscrpljujući proces iz razloga što i sami liječnici nemaju ponekad vremena za detaljniju analizu. Kao što se može primijetiti, liječnika nedostaje na sve strane, a pogotovo specijalista iz određenoga područja, pri tome mislim na ginekologe. Medicina se danas bazirala na liječenju, a jako malo na prevenciji. Osim toga, naše zdravstvene ustanove zbog štednje nemaju, osim kadra kojeg sam već spomenula, ni osnovnih stvari za dijagnostiku. Onda su obitelji primorane ići liječnicima privatno, što je skup i opterećujući proces.
Na koji način njihove obitelji mogu pomoći?
Koliko god obitelji mogu pomoći, toliko s druge strane mogu odmoći. Često volim spomenuti kako nekim pitanjima obitelj može pomoći i potaknuti mladi bračni par, ali ih ponekad mogu i opteretiti. Stoga bih obiteljima preporučila da budu bliski mladom bračnom paru, ali da ih ne forsiraju s pitanjima kao što su: Ima li novine? Kad će novina? itd. Naime, ta pitanja mogu utjecati na psihu i vršiti pritisak.
Ukoliko ovomu problemu pristupamo s moralnog gledišta, koliko je zapravo opravdana želja supružnika da po svaku cijenu imaju dijete, odnosno gdje prestaje želja, a počinje opsesija?
Mladi ljudi ne biraju sredstva kojima će doći do cilja. Ukoliko postoji neplodnost, često se događa preskakanje određenih koraka. Osobe su u toj situaciji sklone preskočiti dijagnostiku i odmah se javiti u klinike ili privatne ustanove koje se bave umjetnom oplodnjom. No, trebalo bi najprije dijagnosticirati uzrok i pokušati ga otkloniti, odnosno izliječiti. Bolni su to trenutci u kojima mnogi zaboravljaju da ono što je tehnički moguće, nije uvijek opravdano. Međutim, od prevelike želje za djetetom, osobe često ne žele čuti ono što im ne odgovara. Čini se kao da u tim trenutcima upadaju u krizu vjere, kao da im pomanjka povjerenja u Boga i u njegov plan sa svakim od nas. Mnogi u tim trenutcima ne uspijevaju prihvatiti činjenicu da se ne mogu ostvariti u ulozi oca ili majke. Tada kao da se u osobama sve okrene pa uvjeravaju sebe i druge da po svaku cijenu imaju pravo na dijete. Mada je zapravo istina kako ne postoji pravo na dijete po svaku cijenu, već zapravo postoji pravo djeteta da se rodi kao plod bračnog čina svojih roditelja.
Koje su moguće alternative?
Ponovno se vraćam na detaljniju dijagnostiku. Danas su kod nekih prisutna pojedina kronična oboljenja koja ne uzrokuju veća tjelesna oštećenja, stoga ne bivaju prepoznata tako da osoba nije ni svjesna kako boluje od neke bolesti. Tu mislim na poremećaj rada štitnjače, inzulinsku rezistenciju, šećernu bolest, druge hormonske poremećaje te trombophilliu. Iz prakse sam vidjela da osobe nakon umjetne oplodnje i otkrića neke kronične bolesti, te nakon redovitog uzimanja terapije spontano ostanu u drugom stanju.
U ovom kontekstu teško je ne spomenuti kontrast: s jedne strane imamo osobe koje toliko žude postati roditeljima i istinski pate zbog nemogućnosti za to, a s druge strane imamo „pošast“ pobačaja. Kako gledati na ovo?
S jedne strane imamo osobe koje silno žele imati djecu i ostvariti se u ulozi oca ili majke. Od te prevelike želje navuku sebi stres budući da stalno misle na to kad će napokon začeti. U organizmu se tada dogodi određeni disbalans koji i te kako utječe na začeće. S druge strane, moram priznati da me jako iznenadilo kada sam vidjela kako žene olako ostavljaju svoju djecu. Bilo mi je teško vjerovati da majci može prijeći preko usta to kako ne želi dijete, te da ga se nakon poroda odvede u za to prikladne ustanove. Mogu reći kako su me prvi takvi slučajevi pogađali, a onda sam u sebi prihvatila činjenicu da ima i toga. No, ostalo mi je još uvijek neodgovoreno pitanje: Pokaju li se takve osobe i što ih je dovelo do takvog čina?
Postoje li neke „preventivne“ mjere koje će supružnicima olakšati samo začeće?
Dosta ćemo učiniti ako poradimo na smanjenju uzroka neplodnosti, jer što je manje uzroka neplodnosti, to je veća mogućnost za začeće. Potrebno je, dakle, paziti na svaki od uzroka o kojima smo već govorili. Zatim, ne treba olako preskakati pretrage jer nam one mogu pomoći da na vrijeme otkrijemo neku bolest koja prijeći začeće. Pri tome mislim na poremećaj rada štitnjače, njezin ubrzan ili pak usporen rad, trombophilliu i druge.
Razgovarala: Josipa Prskalo
www.nedjelja.ba
